Moskovski realizam II/III

XII. 2019. / I. 2020., MOSKVA (DIO II)

U prvom dijelu podijelila sam bulgakovljevsko iskustvo uvodne moskovske noći.

“I, kakva je Moskva?” pitanje je na koje teško nalazim jednostavan odgovor. Čak i ja. Posebno ja.

Moskvu nije moguće sažeti. Velika je i sjaji. Nevjerojatno čista. Grandiozna. Monumentalna. Ulice su prostrane i široke kao da su njihovi graditelji imali cijeli prostor svijeta na raspolaganju, pa ga nisu štedjeli. Moć i gordost odišu iz previsokih brutalističkih blokova koji već oko ručka skrivaju ono malo zimskog sunca kada se sramežljivo ukaže u daljini. Slavna i beskompromisna povijest utkana je u svaki detalj i svaki kutak ovog zaista jedinstvenog fantastičnog grada.

Možda je baš slavna, beskompromisna i često okrutna povijest najpoznatiji ruski proizvod. Upravo o okrutnosti govori jedna crtica iz predaje o izgradnji Kremlja, koju nam je ispričao jedini pričljivi taksist Moskve. Dakako, ispričao nam ju je na ruskom.

Dakle, Kremlj i krv.

Kremlj, simbol Rusije, utvrđeni je kompleks u srcu Moskve gdje se nalazi predsjednička (nekad careva) palača, muzeji, tornjevi, sakralni objekti i čak nekropola. Prema legendi, davne 1367. godine veliki knez Moskve tražio je od azerbejdžanskog šeika posudbu njegovog najvještijeg arhitekta, Ališ-beg Karamljia. Poslije kratkih pregovora, arhitekt je s moskovskim knezom Dimitrijem I. potpisao ugovor o gradnji velike palače koja će štiti Moskvu tisućama godina. Taj je ugovor za Ališ-bega na koncu imao previsoku cijenu. Knez Dimitrije dao mu je potpunu slobodu u radu, neograničena sredstva i ljudstvo po izboru. Jedini strogi zahtjev bio je da se gradnja završi unutar četiri godine. Prisegnuvši na Kuran, Ališ-beg je časno prihvatio zadatak i četiri godine kasnije – 1371. – Kremlj je završen.

Ali, tada je nasilno završen i Ališ-begov život. Ubijen je mačetom iz zasjede na devetom kilometru današnje autoceste Moskva – Smolensk. Motiv tog čina bilo je hranjenje zaborava imenom i ostavštinom nesretnog arhitekta, čime se htjela spriječiti i svaka mogućnost da se ikada više izgradi išta slično Kremlju, simbolu Rusije.

Za detalje o ispričanim događajima nisam mogla pronaći mnogo izvora po Internetu koji uglavnom pruža sterilne informacije o ovom ionako zanimljivom kompleksu. No, budući da su misterije, paranoja i sjever neraskidivo isprepleteni, mislim da vjerujem u priču simpatičnog barba šofera.

Kada smo već kod paranoje – koja, da se razumijemo, nije neopravdana jer je Rusija ipak jedna velika sila s mnogo velikih neprijatelja – kontrola svega je zaista pedantna.

Najočitiji primjer te kontrole je vizni režim, kojem podliježem i ja kao građanin Europske unije, a koji zahtijeva ozbiljnu pripremu dokumenata i prijavu točnih lokacija koje će podnositelj zahtjeva posjetiti. Osim toga, potrebno je posebno potvrđenje o prihvatu inozemnog turista kojeg izdaje turoperator ovlašten od njihovog ministarstva i zdravstveno osiguranje (može putno) koje vrijedi na području Ruske Federacije.

Kontrolu na granicama već sam spomenula. Nadalje, detektorima metala, pa čak i prevrtanjem torbi, kontroliraju se i ulazi/izlazi u metro, na trgove, u shopping centre, te manje-više na sve javne površine. Većinu tih mjesta čuva policija uz podršku vojske, od kojih je većina golobrada mlađarija, valjda ročnici, dovedena tko zna iz kojeg kutka rodine (tako nazivaju domovinu). Jedan od vojnika koje smo pitali za informaciju u blizini Crvenog trga uputio nam je rijetko viđen osmjeh na ruskim ulicama i, na lošem engleskom, skromno priznao da je prvi put u Moskvi. Osim njega, nijedan drugi javni službenik nije se nasmijao dok mi je na upite o mjenjačnici ili bankomatu oštrog pogleda odgovarao “NJET” kao da ga pitam da mi dade svoje novce, a ne da ja promijenim svoje.

To nas dovodi do iduće situacije koja demonstrira strogu kontrolu – novca. Mijenjanje valuta. Naime, samo banke i ovlaštene kapunjerice s oznakom i čeličnim vratima sa zvonom, mogu mijenjati valute. Što i nije tako čudno samo po sebi, dapače! No, onda se dođe u situaciju nužde kada je sve takvo zatvoreno tijekom blagdana. A sa zatvorenim bankama, iza protuprovalnih vrata zatvoreni su i bankomati. Prije nego li smo na kraju ipak pronašli bankomat na željezničkoj postaji (a nedugo nakon toga i otvorenu mjenjačnicu), spoznali smo da u Rusiji nema šanse da će vam hotel, a kamoli neki civil na ulici, neslužbeno promijeniti par eura u rublje kao što se po dosta drugih država zna prakticirati kada zagusti. Takvo je barem moje iskustvo. Zato sam prilično sigurna da se tu radi o posebno strogoj regulaciji protoka novca u državi, a ne samo financijskoj sigurnosti građana.

I, konačno, internetske usluge.

Prvo, Wi-Fi Access. Dostupnost bežičnog interneta je zaista na zavidnom nivou po cijelom gradu. Međutim, svaka mreža traži Sign In s telefonskim brojem uređaja s kojeg se pokušavate spojiti, a zatim potvrdu kodom koji stigne u SMS poruci. Alternativno, Sign In se obavlja telefonskim pozivom na određeni broj. Premda to nije nešto neuobičajeno i neviđeno na javnim mjestima, u npr. restoranima ili buticima po Europi je rijetka pojava. Ovdje je, pak, beziznimna i svugdje bilježi trag korisnika. Jedino u smještajnim objektima, gdje ste ionako prijavljeni s osobnim podacima, možete Internetu pristupiti uz običnu Wi-Fi lozinku.

Drugo, cijeli sistem ‘ruskog Google-a’, odnosno Yandex također je jedna orvelovska alatka masovne kontrole. Kao i sam Google, na kraju krajeva, zar ne? No, u zemlji takve veličine i takvih vanjskopolitičkih odnosa, pitanje je koliko kontrola ugrožava privatnost i slobodu s jedne strane, odnosno koliko stvarno čuva red i sigurnost s druge strane. Bilo kako bilo, rijetko gdje sam bila realno svjesna težine GDPR-a kao u Mader Raši. I nikako nisam prestajala misliti na onu glasinu da ruske obavještajne službe koriste pisaće mašine umjesto kompjutera kako bi zaštitile tajne.

Sigurnost, tajne, tehnologija. Osim u zaštiti podataka, ti su pojmovi bili vrlo popularni i u Hladnom ratu.

Bunker-42 na Taganki je podzemni kompleks koji na plastičan način utjelovljuje te pojmove i jedan od najautentičnijih muzeja Hladnog rata na svijetu. Možda i najautentičniji s obzirom na to da se nalazi u originalnom skloništu za Jozefa Staljina i sovjetske glavešine u slučaju atomskog rata. Vođene ture dostupne su na ruskom i engleskom jeziku, a tijekom ta dva sata posjetitelju se daje i iskustvo stvarne panike. Naime, osim posjete Kobinim odajama i ratnim sobama sa zadivljujućim primjercima tehnoloških postignuća i meni odbojnim jezivim simulacijama, u jednom trenutku naš nas je vodič Maksim zatvorio u kratkom dijelu tunela uz upozorenje da ostanemo mirni. Kada su sirene počele zvoniti uz pratnju crvenih bljeskova alarma i objave napada na ruskom jeziku, taj mi se iskustveni tenutak činio dovoljno dugim da mi kroz glavu prođe Kubrickov Dr. Strangelove i jedno “šta ako… ovo nije simulacija?!” Sam Staljin nije dočekao ovakvu uzbunu, ali ni dovršetak skloništa 1956. godine jer je umro tri godine ranije.

Inače, arhitekti Bunkera-42 su isti oni koji su projektirali čuveni moskovski metro. Zanimljivost je u tome što im je rečeno da upravo to (metro) i u ovom slučaju grade tako da ni sami konstruktori nisu znali što konstruiraju. Zato interijer Bunkera-42 svojim dizajnom i materijalima vjerno prati izgled moskovske podzemne željeznice.

A, zapis o moskovskoj podzemnoj željeznici i poznatim ljepotama ovog grada, dijelim u trećem dijelu ove progulke. Taj dovršava odgovor na pitanje “kakva je” i konačno objašnjava “zašto baš” Moskva.