Moskovski realizam I/III

XII. 2019. / I. 2020., M9SKVA (DIO I)

Sivi brutalistički stambeni blokovi izranjali su kroz gustu maglu moskovskog predgrađa dok smo se u taksiju vozili iz Međunarodne zračne luke Vnukovo prema gradu. Osjećala sam iritantnu glad koja je poprimala fatalističke nijanse kada bih pomislila da će, dok stignemo u hotel, na satu otkucati već nepredviđeno kasna ura.

Naime, u polasku smo dosta kasnili zbog divlje bure toga dana. Jedne od onih novogodišnjih koje zapušu poslije Božića i oštro iščiste sve duše prije dočeka novog ljeta. Bura je ometala zračni promet na zapadnoj obali Jadrana, pa je dobar dio dolaznih letova prema tivatskom aerodromu bio preusmjeren, a polazni su otkazivani. Naš je let, međutim, samo odgođen za poslijepodne te, srećom i vještinom pilota, uspješno izveden. To polijetanje više me podsjećalo na one vlakove smrti koje mrzim u adrenalinskim parkovima nego na korištenje statistički najsigurnijeg načina putovanja. Ali, četiri sata kasnije, nakon desetominutnog spuštanja kroz debelu zimsku maglu i gusti smog metropole, oči su mi uzbuđeno sletile na moskovsko tlo. Nedugo nakon, slijedila sam ih i ja.

Pošto smo se po moskovskoj vremenskoj zoni (jednoj od 11 ruskih) prilagodili na dva sata unaprijed, skupili smo preostale živce za susret sa strogom ruskom administracijom. Doduše, nismo se pripremili i na susret s dodatnom strogošću mladog nadobudnog carinika zbog koje smo skoro sat vremena stajali pred šalterom s najkraćim redom na pasoškoj kontroli. Bilo kako bilo, provjera identiteta i dokumenata na ulasku u zemlju ličila mi je na ostatke nekog prošlog vremena. Pa ipak, činjenica da je samo dan ranije upravo na Vnukovu spriječen teroristički atentat, na nikad slikovitiji način objasnila mi je onu staru ‘strpljen spašen’.

Strpljeni, možda i spašeni, ali ne i nahranjeni, stigli smo u hotel taman kako sam i mislila – nakon kraja radnog vremena kuhinje. A glad je bila takva da se s njom nije moglo zaspati. Zato smo, slijedeći nejasne upute recepcionerke koja ne govori engleski i zbunjivalo ju je (za)što ja govorim ruski, krenuli u potragu za kafeterijom. Već mi je na prvom skretanju pred zatvorenim vratima amerikanizirane zalogajnice bilo jasno da su u tom kvartu zimski praznici shvaćeni ozbiljno, da ništa ne radi, da sam trebala ponijeti kapu, i da ćemo skončati od gladi ovdje u žutom snijegu grada koji tobože nikad ne spava. Grozničavo sam vagala opcije u glavi dok smo koračali pustom avenijom, sve dok nisam začula poznate taktove…

Prišli smo izvoru turskih turbo-folk numera i stali ispred obećavajućih slika ponude koja je očito pripadala kebabdžinici. Zaista nisam bila sigurna radi li se ovdje o nekom bulgakovljevskom nezemaljskom iskušenju gdje trebam odbiti razgovor sa strancima, ili je to možda sjajna slamka spasa u ovoj hladnoj tihoj noći. Ne znam koliko smo dugo vijećali u tišini, gledajući obrise velikog pravoslavnog manastira i njegovih jednako velikih komunističkih betonskih susjeda dok su spavali tamo preko rijeke koja je odlučno jurila svjetlima Kremlja u daljini.

Izbor nam je konačno oduzeo Turčin koji je izašao iz lokala i razoružao nas osmjehom uz obećanje da nam može ponuditi hranu, ali nešto malo jer uskoro zatvara. Tako smo ušli u pečenjaru-bar L&M, sjeli pored okićene jelke i gledali trbušnu plesačicu u crvenom kako njiše bokovima. Cijeli prostor bio je podređen slavljeničkom stolu za petnaestak ljudi okupljenih oko bogatih mesnih plata, mnogo boca alkohola i nekoliko nargila. Prigušena svjetla i reflektori u bojama pojačavali su ionako opskurnu atmosferu koja je ispunjavala znojni zrak. Neko vrijeme ukipljeno sam sjedila namjerno zaboravljajući skinuti kaput ili trepnuti.

Taman kad sam T. izrazila svoju nedoumicu hoće li nas netko poslužiti, ugledala sam našeg novopečenog prijatelja Turčina koji se u međuvremenu bio izgubio negdje u utrobi prostorije. Muškarac je prišao jednom od najstarijih uzvanika za dugačkim stolom i glavom pokazao prema nama. Upravo kad sam pomislila da namrgođeno lice Turčinovog sugovornika označava vrijeme za odlazak, to se lice razvuklo u široku grimasu dobrodošlice kakva je svojstvena Turcima, Grcima, Arapima i ostalim južnjacima. Njegove ruke raširile su se kao krila galeba, a čvrst korak prema nama i obnaženi zubi značili su samo jedno – Turčinovi prijatelji i njegovi su prijatelji. Nisam se ni snašla, već sam sjedila pored T. za tim velikim stolom gdje se njega pitalo želim li ja malo yeni rakije i hoću li čistu ili s vodom. Afirmativna kimanja glavom ostalih uzvanika ovog, kako smo saznali, poslovnog domjenka jedne pretežno turske firme označila su početak kraja moje gladi. U međuvremenu smo razmijenili brojeve telefona s Ferhatom, robusnim domaćinom večere, i dobili bocu viskija kao znak dobrodošlice u glavni grad Rusije i dar za blagdane.

Tako je prva noć u Moskvi opravdala vokaciju grada koji nikad ne spava i u kojem je sve moguće. A, Mediteranci su još jednom obranili svoj renome najboljih svjetskih domaćina.

Moskovski realizam DIO II & DIO III ♡

Vaša V.