Moskovski realizam III/III

XII. 2019. / I. 2020, MOSKVA (DIO III)

Prethodni dio moskovske progulke zaključila sam komentarom o dodirnim točkama Bunkera-42 i moskovske podzemne željeznice.

A, izgled moskovske podzemne željeznice, s prostranim stanicama koje su ukrašene mozaicima, mramornim stupovima i sovjetskim vitražima, zaista je impresivan. No, dok je Bunker-42 turistička atrakcija komercijalno zaleđena u vremenu Hladnog rata, moskovski metro je živuća galerija umjetnosti i propagande s jedinstvenom koncentracijom hektične gradske energije, Lenjinovog naslijeđa moći i atraktivnih selfie spot-ova. Broji 200tinjak stanica, čist je, grijan, organiziran, strogo nadziran, precizno točan, jeftin i definitivno očaravajuć simbol Moskve. Neke od najljepših stanica koje sam uspjela posjetiti su Mayakovskaya, Kiyevskaya, Arbatskaya, Vorobyevy Gory, Okhotny Ryad, Ploschad Revolutsii, Novokuznetskaya, Teatralnaya, … mogla bih unedogled.

Nakon duboke dubine, odosmo na visoku visinu da livelamo krvni tlak. A gdje pritisak intenzivnije reagira nego u džungli? Posebno kad se popnete 89 katova u visinu, na terasu najvišeg vidikovca i sladoledarnice u Europi, za samo 47 sekundi. Ušetali smo tako u Afimall u srcu Moscow City-a, modernog biznis centra Moskve koji doslovno reže nebo, i pričekali u predugačkom redu za dizalo do Panorame 360 da i mi zarežemo djelić neba. Osim ultra modernog lifta koji vozi brzinom od 7 m/s, sve drugo bilo je iritantno usporeno. Tako i naš napušeni lift-boy koji nam je simpatično tepao “do-ro-giiie druzyaaa” dok je objašnjavao da je pristup sladoledu u spomenutoj sladoledarnici neograničen, a rekord pojedenih kugli 28. Drugim riječima, netko je gore pojeo dvadeset i osam kugli sladoleda odjednom. Jedan pogled u dubinu liftbojevih ponosnih sretno odsutnih krvavih očiju zabavio mi je misli nagađanjem je li možda baš on taj šampion. Drugi pogled nešto niže, u njegov blaženo razvučeni osmjeh na blago zabačenoj glavi nagnutoj u desno, podsjetio me je da upravo gledam tek drugog Rusa koji se smije za trajanja mog boravka ovdje. Prvi je bio onaj mladi golobradi vojnik na Crvenom trgu, koji je prvi put u Moskvi. Sve u svemu, nisam ni pomišljala na obaranje sladolednog rekorda premda neskromno i pomalo posramljeno priznajem da bih mogla konkurirati. Ali, panoramsko desertno iskustvo mnogo je patilo zbog nesnosne gužve u objektu i te strašne sporosti s beskrajnim redovima. Mene se ionako – osim finih oblina Tornja evolucije, jednog od brojnih staklenih nebodera ove urbane šume – najviše dojmio Hotel Ukrajina koji svojoj okolini prkosi istinskom elegancijom i monumentalnošću kao kakva namjerno osamljena dama. Stoga sam oduševljeno dočekala izlazak iz tih staklenika i šetnju s T. na reskom zraku toj staroj dami ususret.

Hotel Ukrajina jedna je od sedam tzv. Staljinovih sestara, odnosno nebodera izgrađenih između 1947. i 1953. godine, kao odgovor na menhetnovsko prodiranje u oblake. Najviša od sestara je 240 metara visoka glavna zgrada Moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov, kojoj sam iz ranije spomenutih razloga posvetila jedno malo hodočašće preko Gorky Parka i Vrapčevih gora. A ona od sestara koju smo najčešće viđali jer se nalazila blizu našeg hotela, bila je Kotelnicheskaya – rezidencijalna diva dizajnirana kao grad u gradu, te namijenjena sovjetskoj eliti i dostojanstvenicima tajnih službi. Međutim, navodno ni oni nisu mogli mirno spavati u svoje vrijeme budući da su unutarnja vrata zgrade očito bila prilagođena nenadanim upadima komunističke racije. Inače je manje sestrične ovih zgrada moguće vidjeti i po drugim državama bivšeg SSSR-a, npr. u Varšavi ili Kijevu.

Zloglasne su komunističke racije, zbog njegovog otvorenog i oštrog protivljenja režimu, često tražile osobu koju sam, iz dijametralno suprotnih pobuda, otišla potražiti i ja. A, iako načelno zainteresiran za druge umjetnike i znamenitosti, T. je iz ljubavi pristao na lutanje Patrijaršijskim ribnjacima kako bih pronašla djeliće Bulgakova, odnosno njegove inspiracije s fokusom na Majstora i Margaritu.

Patrijaršijski ribnjaci ili Patriki buržujski je dio grada sa šarmantnim lokalima i lijepim ljudima, gdje svaka zgrada ima svoju priču, a svaki suton primjesu nestvarnog. Zapravo, zgrade sa svojim pričama i primjese nestvarnog protežu se svim stranama ovoga grada – mislila sam nešto kasnije dok smo uz rijeku Moskvu šetali fenomenalnim Gorky Parkom. Znate onu I follow the Moskva down to Gorky Park…? No, za razliku od kolovoškog vjetra iz odnosne rock balade, vjetar kojeg sam ja osjećala na licu probijao je jakne i rezao mi misli na pola. Dok su tih 90-ih pjevali o skidanju željezne zavjese i nadanjima u bolje sutra, ove su 20-e počele eskalacijom tenzija i spekulacijama o trećem svjetskom ratu. Ispila sam svoj čaj od đumbira ne skidajući pogled sa snažne arhitekture zgrade ruskog ministarstva oružanih snaga. Očito je bilo vrijeme za otići negdje na toplo, recimo Puškin Café. Poveselih se boršču kad krenusmo dalje.

“Inače, je li hladno u Moskvi? Puno?” možda je i najtraženiji podatak ove priče. Pa, eto, znate kako… Ako ne puše, dobro je. Ako puše, žešće ste nadrljali. A, temperatura na termostatu najveća je varka. Npr., temperatura u novogodišnjoj noći vrtila se oko nule, ali hladnoća je ipak grizla do kosti. Naš usputni prijatelj Jordanac kojem smo udijelili hotspot da nađe put do svog hotela, bio je u potpunoj zabludi glede meteo uvjeta u Moskvi. Odjeven u laganu majicu i proljetni pulover, nemalo me iznenadio kada je drhtureći izustio: “I didn’t expect Moscow to be so cold.” Došlo mi je da mu, i sama drhtureći u zimskom kaputu, povičem: “Brate Arapine iz toplih krajeva svijeta, Rusija je praktički sinonim za led ledeni!” Ali, onda opet… nekoliko desetljeća unatrag ni Njemci nisu očekivali da bude tako hladno pa su ostali nasukani od gladi negdje na smrznutom putu od Berlina do Moskve, a imali su profesionalnu pripremu i velike apetite.

Najbolje grijanje u zimskom periodu svakako je romantika. A, iako je kazališni spektakl u Boljšoj teatru neprocjenjivo i jedinstveno iskustvo, najromantičniji način uživanja u Moskvi bez dileme je noćno krstarenje rijekom ili šetnja zaleđenim obalama uz vrući čaj i palačinke.

Crveni trg, Boljšoj teatar, Patrijarški most, Bazilika sv. Vasilija, zatim hram luksuza GUM (Glavni Univerzalni Magazin, jedan od najpoznatijih tržnih centara svijeta) i hram političke moći Kremlj, pa zagonetni Patrijaršijski ribnjaci, Stari Arbat, itd… sve su to sjajne zvijezde ruskoga lica koje zube otkriva samo kada napada ili se brani. Nikada se ne smije, a ipak primamljivo poziva u svoje društvo. Dok sam sa savršeno ohlađenom Belugom u ruci promatrala sjaj ovog velebnog veličanstvenog velegrada, znala sam da je to vrlo vjerojatno samo jedna bogata fina glazura sirove velesile. Međutim, obgrljena najboljom vodkom na svijetu i opijena hladnom ljepotom sjevera, mogla sam se jedino prepustiti čaroliji koja nemilosrdno osvaja srce. U mislima s Dostojevskim, Jesenjinom, Tolstojem, Gorkim, Puškinom, i inima, pokušavala sam u ganglije zarobiti barem malo od te melankolične inspiracije koja, pomiješana s maglom i smogom, postojano lebdi nad ovim nespokojnim neispavanim neumornim gradom.

Eto, takva je Moskva – taman onakva kakvom sam ju i zamišljala.

Из России с любовью, друзья!

Vaša V. 💋

Moskovski realizam DIO I & DIO II.