Nostalgija za minulim ljetom probudila je u meni neke uspavane sentimente rođene prije cijelog jednog života, a možda i ranije.
Smiraj ljeta 2020.
Na rubu // Kanjon Međureč
Potom sam započela spust u ono što mi se tada činilo kao bezdan...
Tara, suza Europe
Rijeka Tara zbog svoje je bistrine i pitkosti poznata kao suza Europe. No taj nadimak dobio je još jednu dimenziju dok sam osjećala zahvalnost što živim u mirnoj ujedinjenoj Europi...
#crtica: Međureč, Rumija (Montenegro)
Prije nekoliko mjeseci, dok je život još bio obilježen slobodom kretanja i druženja, kroz vjetrobransko staklo gledala sam strme makadamske serpentine Rumije koje su me vodile u Međureč.
Vratiše se laste
Jedina vrsta na planeti koja se na Boga poziva, ali se ponaša kao da Boga nema – jesmo mi. I dok nema cjepiva za moronu, nismo istinski sigurni.
Oprez v. Strah
Crtica o oprezu i strahu. #stayhome #keepcalm
Sloboda u doba korone
Ovih dana razmišljam o stravičnoj tendenciji sve jačeg stezanja slobode kroz izvanredne propise, te kontempliram o traženju i propitkivanju njenog postojanja u mojoj i dušama bližnjih mi. Za to vrijeme, evo se Ona upravo velikodušno i nadasve tvrdoglavo u meni budi.
Rad u doba korone ilitiga future now?
Da ne popujem, skratit ću: o korona virusu kao laik i društveno odgovorna građanka mogu reći samo da slušate preporuke Nacionalnog kriznog stožera, te da cijenite medicinsko osoblje i tete u dućanima. Ostanimo doma, ostanimo pribrani i ostanimo savjesni.
No, o izazovima remote rada znam ponešto pa dijelim par savjeta za lakše preživljavanje 'samovanja'.
Ispod Sunca Tuniškog ~ dio III.
...promatrala sam lice žene što je sjedila pored mene. Bila je nižeg rasta, vrlo oštrih crta lica i tamnih obrva što su joj uokvirile duboke oči na licu izboranom od sunca, pijeska i vjetra. Svirala je odlučno kao da mi govori koliko su opterećenja nas povlaštenih besmislena i smiješna kada se samo malo osvrnemo oko sebe. I tako sam nastavljala pljeskati u zadanom ritmu usprkos umoru i u inat potencijalnoj uštogljenosti koju možda stječem negdje po putu…
Ispod Sunca Tuniškog ~ dio II.
Definirana Sredozemnim morem s jedne strane i Saharom s druge strane, obala Berbera omađijala me osjećajem ulaska u zaboravljenu pustolovinu bogate prošlosti i fantastične prirode. Kažem zaboravljenu jer uobičajena asocijacija na Tunis ostaje iza rampe luksuznog rizorta i koncentrira se na nepregledne zlatne plaže koje oplakuje topli azurni Mediteran. Pa ipak, Tunis je dio nekadašnje rimske provincije Ifriqya (Afrika) osnovane 703. godine po Kristu, po kojoj je cijeli kontinent kasnije dobio ime. To ga uvelike čini riznicom povijesti, a čitavo područje baštini nevjerojatne rezultate bigbengovskih sudaranja kultura, običaja, vjera i plemena.
Ispod Sunca Tuniškog ~ dio I.
Godina je 2010., sredina prosinca. Zima u punom jeku na sjevernoj hemisferi. Ali, jedno proljeće ne mari za kalendar dok iskri na obalama Sjeverne Afrike. Arapsko proljeće ziba se u svojoj kolijevci Tunis.
Vampiri, vukodlaci, vjerovanja i virusi.
Ove godine sam Noć muzeja provela na cesti, slušajući vijesti o novom virusu koji prijeti zlokobnom epidemijom. Kako su misli mnogo kompleksnije od autoputa, tako sam odlutala u muzej uspomena i prisjetila se jedne zastrašujuće legende što mi ju je kroz kiseli osmjeh nekad davno ispričala baba po ćaći, koja je doživjela sto četvrtu i nije se bojala duhova...
