Srpanj.
Dragi dnevniče, M. Selimović napisao je da tepsijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš – i to je more. Evo porcija moga mora. Slova i slike.
Na mulu je par šugamana, kave za van od Kapule, krafne iz Rušija, voda sa tuša. Sunča se uz ćakulu. Samo velike teme, prioriteti, vrijednosti, ciljevi, karijere, hobiji. Nenormalna vrućina, omara, klimatske promjene. Prije smo svaku večer tribali dugi rukav, sad se ledena piva ugrije za 15 minuta.
Pogled odmara na Zlarinu i Prviću tamo malo dalje priko puta, iza trampulina. Od ove godine prugu za otoke vozi Postira, kultni Tijat je umirovljen. Brod par puta dnevno prolazi kao neka vrsta intermezza među činovima dana, podsjetnik da sati ipak cure.
Kabine s druge strane kao da sata ne poznaju. Zidovi stari deset desetljeća i još godinu, hlad posoljene borove šume iza njih malo mlađi, uvik su isti, uvik jednaki, uvik savršeni kao srića.
Kad plivam dnevnu rutu, govorim sugovornicima, svako jutro vidim svaki lik na svom mistu. Isprid kabina, u Jole, u Zelenog, isprid Kose. Igraju se balote, trešeta, briškula, trilja, ili se najčešće ne radi ništa, samo se – postoji.
Ima ih tuda i fureštih, pomalo zbunjeni side na plaži, blaženo umetnuti u ovaj kolaž van vremena, htjeli ne htjeli bespomoćno utopljeni u njegovu superiornu polaganost.
Dolazi nam podne, dižu se valovi, ispiru jutro. Bonaca je već bila prišla u tramuntanu pa sad okriće na maištral. Kreću surferi, ja već drugu godinu ne. Krka teče, vitar puše, more je slano. Ljudi ode ostaju dica, a dica se zaljubljuju.
I moje dite isto.
U val, u sunce, u lito, u Jadriju.
Ajmo sad u ‘lad, ne valja puno izgarati.
Ni na mulu, ni u životu.
vebeway 