Dugo sam i iscrpljujuće dumala o trenutku u kojem je Vebeway prerastao sam sebe. Još sam i duže razbijala glavu šta dalje; nastaviti po uhodanom konceptu, ugasiti blog ili ga možda prosto reformirati. A najduže od svega, morilo me kako to onda objaviti prijateljima na odgovarajuć i neposredan način. Ovaj tekst možda ponudi odgovore na neka od tih pitanja.
Dok još nisam finalno odlučila o budućnosti bloga, zabavljala sam se tražeći nova potencijalna imena. U tom procesu lutala sam mjestima u svojoj kreativnosti koja su me zaprepastila količinom frustracije što je vrebala tamo, skrivena ispod brižno održavane smirenosti usmjerenih misli svakodnevice. Naslutila sam da je tu negdje i rješenje.
Dalje pročavajući svoje stvaranje, primijetila sam skoro ritualnu navalu agresivnih emocija koje nakon silovitog kaosa naglo nestanu i za sobom ostave bistru, prozračnu svježinu. One su neočekivane, skoro zaboravljene, ali izuzetno poznate i ugodne, kao ruke bake koja već nekoliko godina nije tu. Ali, za razliku od bake, emocije su tu, žive i postojane. One su – ja.
Kao kod svih ljudi s mora i od mora, i u mome biću dominantna emocija je more, ta tajna koja diše. Vraćam mu se zimi, ljeti, noću, danju, na petke i svetke, uvijek. Volim ga svake sekunde života, a posebno kada puše bura.
Negdje sam pročitala, jedna naša suvremena spisateljica rekla je kako pisanje nije njen izbor već zla kob. I buru ljudi nazivaju zlom kobi. U narodnim predajama ponekad joj pripisuju karakteristike gorde, nezadovoljne i, na kraju, zle žene. Pa ipak, bez bure zrak je opor i težak, pomućen prašnjavom južinom ili ustajalošću dosadnih navika. Bura ranjava tijelo, no čisti um. Od svih vjetrova, najmanje je predvidiva, a daje najveću vidljivost. Bura je moj omiljeni vjetar, uznosito se propinje i sve razbistruje. Bura je blagoslov.
More pod burom vrije, miješaju se svi njegovi slojevi pa površinski postaju najdublji, a oni s dna nadiru gore. More se na buri spaja s nebom, urešeno svim nijansama plave. Od bjeličaste baby blue čarolije do prelijepe i vrlo strašne, ponoćne modre, praktički crne. Olovno je epitet kojim ga tada kitimo, a njegove oštre kapi šibaju svijet kao nemilosrdan grad. Taj veličanstveni purgatorij zapravo je niz eksplozija u kojima se svaki atom ovoga svijeta ponovno rađa. One snažno naviru sa silovitim udarima vjetra, na mahove.
Pisanje ni za mene nije izbor, ali za mene je blagoslov. I čini mi ono šta bura čini moru.
Vebeway je bio blog o usputnim razmišljanjima, uobličen u putopisne tekstove kao formu koja mi je za izražavanje bila najinspirativnija i najjednostavnija. Međutim, moja niša spisateljskih interesa znatno je šira.
Osim putopisa, pišem i kratke priče, dnevnik nakon jutarnje yoge, razne dijaloge prije spavanja, captions ispod IG fotografija, duge poruke koje šaljem bližnjima, i još duže mailove koje ne šaljem nikome. Moja pisanja javljaju se na mahove, energično pročiščavajući moj duh, kao bura dok vije more. Nekad je to pisanje razorno i zastrašujuće, te ledenim i oštrim dahom suši meso, ponajprije na krhkim kostima samog autora. Nekad bude toplo i znatno prozračnije, koketno skoro kao ljetni burin ili tramuntana kad u suton na plaži miluje vrela tijela željna rashlađenja.
Na koncu, ako kažem da se Vebeway uvelike smirio otkako je pandemija zatvorila svijet, neću mnogo lagati. Ali istina je, zapravo, da sam se i bez toga već neko vrijeme okrenula svim tim pisanjima van bloga. Naposlijetku, odavno sam rekla kako su kilometri tek afrodizijak inspiraciji, a sve ostalo surovi realitet. Okolnosti pandemije dale su tako samo povod da se Vebeway razvije. Simbolično sam ga pritom podebljala novim vizualnim identitetom, nametnutim suštinski po samom modusu objektnog postojanja i dinamici ukazivanja. NA REFULE.
Reful (jednina imenice muškog roda) označava siloviti udar vjetra, nešto što dolazi na mahove, onako kako najčešće puše bura.
p.s. Ovo ne znači da više neće biti putopisa.
V.
vebeway 