Dvije tisuće sedme ili osme, u sklopu gimnazijskog hodočašća povodom Cvjetnice, jela sam jabuku na vrhu kupole Bazilike sv. Petra. Žvakala sam zabranjenu voćku i gledala Trg sv. Petra iz ptičje perspektive, pokušavajući uhvatiti savršeni kadar svojim Olympus µ-mini Digital S fotoaparatom neboplave boje s 5.0 megapixela i LCD 160° ekranom. Čulâ preplavljenih vrtoglavom količinom vatikanskog blaga i umjetničke baštine, tad mi je već bilo svejedno stojim li iznad Siktinske kapele ili iznad najveće crkve na svijetu, što je jednim starim vlogom prije vloga onomad i zabilježeno. Bilo mi je važno samo da pojedem jabuku, slobodna baš kao u stihovima Danijela Dragojevića.
U tome je stvar s Rimom. La città eterna je jedna veličanstvena, sjajna, ogromna zemlja čudesa s(p)retno razapeta između svetog i profanog. Božanstva golih grudi i labavo omotanih bokova nehajno se izležavaju na kantunima ulica, pokoji egipatski obelisk i slični egzotični trofeji podsjećaju na pradavna osvajanja, a u crkvama sveci zabacuju glave zgrčeni intenzivnim eksplozijama ekstaze. Za grad kojeg je Oktavijan pronašao u opekama pa ostavio isklesanog u mramoru; u kojem su stvarali Caravaggio, Michelangelo, Bernini, Borromini, Raphael, Tizian, i drugi velemajstori; koji vrvi kreacijom, simbolizmom, misterijama, remek-djelima, ma koji je sam po sebi remek-djelo – vremena nikad dovoljno. Mjesto je to gdje sadašnjost blijedi pred relikvijama moćne prošlosti. Koncentracija jednog čovjeka prosto nema kapacitet da obgrli toliko ljepote i povijesti odjednom, a gužve su nesnosne.
Kao da to samo po sebi već nije dovoljno neobuhvatljivo, Rim je – kao prijestolnica Belpaese – ujedno i jedan od top svjetskih centara za gurmanska iskustva. Eksirati onda taj grad kroz bjesomučno skidanje stavki sa check-liste za mene je prosipanje dragocjenih trenutaka. Nije li ljepše polagano uživanje u istima? I, zato mi je neopisivo drago što sam se u Rim ovaj put vratila s bèbèom, na njegovo prvo putovanje. Jer, putovati s bebom na neki način zapravo znači putovati slow.
Slow Travel ~ Travelling as a means of connecting with the people and places that you meet, and taking time to enjoy the journey.
Prije svega, nužno je osvijestiti i prilagoditi očekivanja. Ne može se putovati light kao što se moglo prije. Ne može se spakirati spontano kao što se moglo prije. Ne može se stići sve što se moglo prije. Planiraju se drijemke i kupke umjesto večera i izlazaka, broj pelena umjesto outfita, lakši pristup kolicima umjesto landmark hopping-a. Dogodit će se da odlazak u kupovinu bude nabavka kreme za guzu u ljekarni iza ugla ili namirnica za spremanje obroka na pijaci iza drugog. Susrest ćete nekad i druge roditelje putnike ili lokalce pa s njima pričati o svemu o čemu pričate i kod kuće. Čak ćete dobiti i netraženi savjet od nadobudne gospođe u kafiću. Pa ćete se nasmijati kako je imati bebu svugdje slično, a svaka obitelj potpuno različita.
Često se pretpostavlja da je najveći izazov putovanja s bebom transportni dio do cilja, ali pothvat je zapravo na tom cilju (pre)živjeti. Utoliko prioritet nije destinacija, već zajednički doživljaj, odnosno preciznije, proživljaj iste.
15 godina nakon anegdote s početka ovog teksta, našla sam se na jednom od 30 gradskih mostova preko rijeke Tiber. Žvakala sam porchetta panini sa špinatom i sušenim cherry pomidoricama u pizza tijestu s origanom i maslinama. To je bila naša zadnja večer u Rimu i jako je kišilo. Pljusak nas je uhvatio ispod Španjolskih stuba. Inače prekrcan trg bio je skoro prazan. Nismo se imali gdje skloniti, svi su barovi bili popunjeni i tijesni. Frustracija neispunjivom željom da se još malo prošeta natapala se svakom sljedećom minutom. Pošto smo našli neki zatvoreni restoran koji se tek pripremao za vrijeme večere i ušli da prebacim bèbèa u klokanicu kako bih ga bolje zaštitila, požurila sam u hotel jer “di ću s bebom” i jer to se radi kada pada kiša – žuri se u zaklon.
Po putu sam uzela spomenuti porchetta panini, vruć i mekan, osuđen da hladan stigne do sobe. Dok sam tako jurila, bèbè je iz nosiljke širom otvorenih očiju gledao teške kapi kako udaraju u staru kaldrmu. Pogled mu je letio preko sjajnih izloga dizajnerskih butika te elegantnih lokalčića podno veličanstvenih fasada. Bio je fasciniran, ušuškan i siguran ispod moga vrata. Hodala sam dalje kroz prolivene boje uličnih lampi kao kroz akvarel. Prošla sam Augustov mauzolej, njegov Ara Pacis i Crkvu St. Gerolimo dei Croati. Onda je na semaforu zatreperilo crveno prisilivši me da stanem na 30 sekundi do promjene svjetla. Pregladna, izvadila sam sendvič iz škartoca da ga usput završim prije rituala za uspavljivanje. Pohlepno sam odgrizla prvi zalogaj i progutala ga kao ručak na pauzi između beskrajnih poslovnih sastanaka koji su uvijek hitni, krucijalni i trebali biti gotovi prije nego su iti zakazani. No, do kraja drugog zalogaja shvatila sam da upravo gazim jednim od najljepših gradova u poznatom svemiru i na grudima nosim malo biće koje je do prije tri mjeseca slušalo moje srce iznutra. Prisjetila sam se koliko su nesretne one pauze za ručak.
Tako mi je, ispod kišne zavjese, kontra svim moranjima, iskočila odluka da zastanem na mostu Cavour i polako dovršim svoju večeru prije nego nastavim frenetični bijeg od kiše. Jedan stariji gospodin psovao je kaotični promet Rima dok je mokar do kože vozio biciklu, nekoliko mladih djevojaka trčale su boršicama neuspješno štiteći frizure, neki par kisnuo je stiščući se za ruke, Azijati su hodali u šarenim kabanicama pokušavajući snimiti nešto na podu. Okrenuvši im svima leđa, promatrala sam rijeku kako teče i njihala se lijevo desno pjevušeći bèbèu neke canzone između zalogaja.
Kasnije, kada me po povratku s puta prijateljica pitala koja je razlika između putovanja bez i sa bebom, shvatila sam da odgovor leži u tempu. Za razliku od ambicioznih avantura ranije, ovaj cijeli izlet bio mi je – polagan.
Tad mi se razotkrila i emocija iza odluke s mosta. Osjećala sam olakšanje. Od postizanja, pristizanja, dostizanja i svih tih pustih stizanja. Olakšanje usporavanja.
Ljubi vas V. 🌹
vebeway 