Smiraj ljeta 2020.

RUJAN, 2020.

“Kako pretočiti ovu lipotu u riči,” mislila sam ispijajući vodu iz velike plastične boce koju sam koristila već cijelo ljeto. Trebalo ju je promijeniti, zamijeniti jednom od onih rostfrajnih koje spašavaju svijet. 

Pogledala sam nebo kroz stijenku te svoje nesretne boce već ogrubjele od soli i dana provedenih na plaži. Prizor preda mnom prelijevao se iz tamnih nijansi nevere što je prohujala s jugom ranije popodne, u pastelno rozu i narančasto-žutu boju burovitog smiraja, nagovještaj sunčanog sutra. More se ježilo prema Zlarinu, djevojke su se ogrnule toplijom odjećom. Posegnula sam za telefonom da još jednom provjerim Windguru i DHMZ, ovaj put očekujući čudesno predomišljanje vremenske prognoze kao da snaga i smjer vjetra ovise o snazi i smjeru ljudskih želja. Strelice su opet pokazivale sjever, a čvorovi dostatnost jedva za rashlađivanje mora. Od surfanja ovaj tjedan ništa za mene.

Pogledavajući okolinu, prisjetila sam se nekih svojih primordijalnih čežnji. Je li sjedinjavanje s morem bilo uzrok ili posljedica većeg broja raznorodnih odluka u mom životu? 

Još prije trinaestak godina, po povratku s ljetne škole jezika iz Engleske, omiljeni suvenir kojeg sam donijela sa sobom bila mi je mala surferska daska u boji lavande i još nekoj. Običan privjesak za ključeve, tada egzotičan simbol s dalekih obala Atlantika. Privjesak je bio industrijski načinjen od plastike što je imitirala drvo, s palmom i dva dupina u skoku kao detaljima koji su zauvijek trebali biti spomenari nekog priobalnog gradića u Južnom Devonu. Pa, iako zapravo prilično generička kao predmet koji se može naći u suvenirnicama valjda svih priobalnih gradića sjeverne hemisfere (a u Devonu usto ni palmi ni dupina), daščica je zaista uspješno čuvala jednu autentičnu uspomenu. Uspomenu na mene, lišenu naknadno razvijene potrebe da suvenir odgovara obavezno i isključivo lokaciji. Kao, uostalom, i drugih naknadno razvijenih potreba za obaveznim i isključivim. Kada sam osvijestila tu neokaljanu emociju iz jeftinog britanskog privjeska, stariju od svih drugih tada aktualnih i navodno odrasli(ji)h, već sam neko vrijeme učila jedriti na dasci, više ili manje motivirana društvom. Imala sam sedamnaest i taj spoznajni trenutak kroz život pamtim kao jedan od onih prvih prekretnih na putu prepozavanja prave, samostalne i neobojene sebe. Između kokoši i jajeta, more mi je bilo prvo.

Tako zavaljena na drvenoj ležaljci, tonula sam u šljunak i valove koji su mi prirasli srcu još i prije nego li sam znala ili barem pretpostavljala tko sam. Žamor prijateljskih glasova podmazanih lokalnim pivom miješao se s opuštenom ambijentalnom glazbom. Ostala sam upijati boje koje su se izmjenjivale od hipnotizirajuće ljubičaste do željezno sive, presijecane neujednačenim oblacima na vjetru, te ljubljene svim očima koje su s plaže sletjele na njih da odmore. Uskoro je tama počela smjenjivati sanjivo šarenilo, a luna se kao svijetleća bijela fleka od vanilije ponosno uzdizala nad zelene krošnje borova iza mene. Dan je pomirljivo ustupao mjesto noći. Nostalgija za minulim ljetom probudila je u meni neke uspavane sentimente rođene prije cijelog jednog života, a možda i ranije. Ovaj mjesec, najljepši u godini, upravo je jedan dugi smiraj. Smiraj ljeta, uvijek dugog i toplog, te bezobrazno prekratkog i nikad dosadnog. Život teče, ljudi se mijenjaju, škole završavaju, poslovi dobivaju i gube, obitelji podižu. No, ljeta traju. Ona ostaju. Čovjek ljeti zauvijek ima svojih 16 ili 17 godina, bez obzira koliko desetljeća kasnije nabacio preko njih.

Otpila sam zadnji gutljaj iz svoje velike plastične boce koju treba zamijeniti onom od rostfraja, invocirajući zahvalnost samoj sebi za hidrataciju, a zapravo sanjareći o jednoj hladnoj limenci soka Pipi otvorenoj u jedno lijeno ljetno podne.

Hvala na pažnji,

vaša V.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Blog at WordPress.com.

Up ↑

%d bloggers like this: