Premrežen je kanalima koji ga spajaju sa Sjevernim morem, a na čijim obalama mirišu vafli i ugodan ugođaj sretnih završetaka. I to ne onih kao što se mogu naslutiti ponegdje u Amsterdamu… jer a fairytale town is everybody’s f***ing thing. Gentizam 😉
Posao, hobiji, studiji, privatne veze, društvena dešavanja, milijuni knjiga i filmova, informacija, zdravog življenja, izbora... sve su to privilegiji glasnog društvenog sloja kojem, hvala Bogu, u ovom svijetu pripadam i ja. No privilegiji su uvijek i tereti, što se danas često - namjerno ili ne - zaboravlja.
Sve se talijanske grandece natječu koja je druga najbolja u hrani jer prvo mjesto pripada njoj... Bologna.
Kao rođena Šibenčanka, dijete starog i nekad moćnog dalmatinskog velikana, prepoznajem težinu svakog kamena položenog u palače, crkve, trgove i ulice ovog bisera. I znam da je to mnogo više od dobrog materijala za lajkove na društvenim mrežama. Dobar je to materijal, dragi moji, za vječnost.
Dan započinje ranojutarnjom yogom uz metronom cvrčaka, a završava mesnim nareskom s pomama koje su slane jer su oprane u moru. Ostatak dana promatraš pauka veličine Mjeseca (ili Mjesec veličine pauka, ovisno odakle ga gledaš) kako plete paučinu, kuhaš i pereš suđe sa susjedima iz kampa, razmjenjuješ iskustva i planove, šutiš dok se u ljepoti samoće njišeš u hemoku ispod masline, spuštaš se do mora, plivaš, čitaš, jedeš breskve koje su slane iz istog razloga kao one pome gore, i paziš da piješ dovoljno vode dok se sunčaš u podne ispod borića.
Ako se Mediteran proteže od najjužnije masline do najsjevernije palme, ovaj komadić tla sigurno je samo njegovo srce iz kojeg teče blagoslovljeni plod vinove loze začet vjetrom i oplođen suncem.
APRIL 2019. Uživala sam u ljepoti mediteranskog krajolika poput drevnih božanstava koja su ga nekoć nastanjivala.
A Day in Virpazar is a day of green and a day of blue, A Day in Virpazar is a day for me and you, A Day in Virpazar is yet another way to rejoice in a saturday of a moody may. ♡ // may 25th 2019 ~ https://www.instagram.com/valentina_beg/
Te nedjelje, 14.12.2012., ručali smo u Klubu na katu jedne zgrade blizu Trga, gdje se jede na poziv. Klubu čega? Nisam sigurna, a ni lozinke se više ne sjećam baš jasno. Ali sjećam se ispunjavajuće atmosfere krležijanske kavane, slobodne od namontiranih njuški i napuhanih glavešina, u kojoj se intelektualci iz raznih sfera života okupljaju oko domaćih jela, francuskih vina, te svjetskog sporta, kulture i mrvicu politike.
