Svetac i Grešnik na Elbi

Hamburg, 2022.

Bilo je to jedne večeri početkom lipnja, ni po čemu posebne, na skoro kilometar dugoj aleji zabave: Die sündigste Meile der Welt. Nekad su se tu izrađivali konopi velikih jedrenjaka pa odatle i ime – die Reeperbahn. Tamo sam na zidu toaleta našla inspo za tapetu našeg gostinjskog kupatila.

A warm welcome to the Jungle.

Sankt Pauli vibrantna je, liberalna i prilično alternativna četvrt Hamburga poznata po svojoj nogometnoj kulturi i izostanku svake uniformnosti. Ukratko, to je mreža šarenih ulica na obali Elbe, prošarana hrpom restorana i barova, svakodnevnim društvenim događanjima i kozmopolitskom vibrom. Nadimak najgrešnije ulice svijeta datira iz pretkolonijalne Europe. Iako danas možda malo pretenciozan, nije i potpuno pogrešan.

Pijuckajući svoj smoothie iz čaše za Long Island Iced Tea (jer za živahne koktele u prvom trimestru trudnoće nisam imala želuca), smrzavala sam se i pomno promatrala tranziciju dana u noć. Proljetno je sunce tonulo iza staklenih i betonskih veduta zapadnoeuropske luke, razbacujući sjenke po velegradskim trotoarima.

Hipsterske kafeterijice uređene kao nonina dnevna soba s mnoštvom biljaka i mirisom cimeta gasile su svoje svjećice dok je Red Light District palio neonske lampe za treću smjenu.

Pop kultura aktivističke kinematografije, opojnih burleski i avangardnih performansi uzimala je mjesto uljuljkanoj atmosferi slatkog nerada tog predvečerja što je nalikovalo na neka lijena morska popodneva.

Jedva punoljetan šanker odjeven u crno od glave do pete s ringom u nosu i pažljivo razbarušenom kosom evocirao mi je eru Tokio Hotela. Pitanjem je li sok od svježeg voća evidentno sam ga iznervirala. Možda je bio samo adolescentski drzak, ali podsjetio me koliko puta dosad sam se susrela s predrasudama mladih ljudi (samo)proklamiranih kao liberalna prva linija otpora establišmentu.

Zaista; sačuvaj me, Bože, desničarskog domoljublja i ljevičarske tolerancije.

Produžili smo na klupu za dugačkim drvenim stolom, nedaleko od grupe starijih Nijemaca koji su kartali. Natucajući njemački, načula sam razgovor ugodno lišen političkih stavova i koncentriran na raspravu o vremenskoj prognozi za vikend koji slijedi. Razmatrali su biciklizam, pješačenje, roštiljadu, jedrenje. Diskusija je malo zaiskrila oko punata, pa su naručili još jednu turu i započeli revanš.

Negdje usred generacijskog jaza između buntovnika iz prve klupe i sredovječnih bonvivana brćkali smo se moj sokić i ja. Po navici sam zamalo zauzela stav o tome.

Umjesto kategoriziranja, nastavila sam promatrati kako se iz plesa udvaranja svih tih različitih kontrasta rađa jedan skoro pa zaboravljeni živi organizam, ostavljen negdje na pragu notorne 2020. i ove nove ere poslije K… orone.

Noćni život.

Do čitanja, V.