Svi prijatelji i oni koji me prate na Instagramu, znaju da mi je fokus trenutno prilično konzumiran jednim od onih baš važnih događaja u ljudskom postojanju. S ovo malo što od fokusa onda preostaje, pisala sam tekst za ovotjedni svaki-drugi-utorak-na-blogu i u zadnji trenutak promijenila pravac istog. Htjela sam ispričati nešto o domaćinu Vikingu s Islanda ili možda dati preporuke za ispijanje kave u Podgorici (a ta je scena u glavnom gradu Crne Gore stvarno konkurentna), međutim uspomena s Facebooka me podsjetila na šestu godišnjicu otkako smo sletjeli u sred modrog Atlantika – na zeleni otok São Miguel u Azorskom otočju. Zato slijedi crtica o jednoj zimskoj noći s tog oceanskog komadića tla, kada sam prvi put s istinskim primordijalnim strahom pomislila da je sa mnom gotovo.
U Nordeste stigli smo oko 19 sati. O ovom pitoresknom selu turistički vodiči pišu kao o prekrasnoj, izoliranoj lokaciji na sjeveroistočnom dijelu otoka, idealnoj za svakog putnika koji traži nešto drugačije i manje napučeno od Ponta Delgade te ostatka suprotne, naseljenije i popularnije strane otoka. Nordeste smo odabrali kao roadtrip bazu za istraživanje okolne regije, a smještaj smo planirali pronaći na licu mjesta.
Nordeste je obilježen azorskom arhitekturom kojom dominiraju kućice crvenih krovova s pokojim zelenim, plavim ili žutim detaljem, te velebne bijele crkve sa crnim obrubima od vulkanskog kamenja. U centar naselja vodi most sa sedam lukova iz 19. stoljeća i 16 zelenih uličnih fenjerki koje su danas valjda električne. Ne znam, te noći nisu gorjele.
Kada smo prešli most i parkirali auto, napravili smo krug oko centralnog trga. Pritom nismo susreli nijednu dušu osim gradske. Tugaljivo je lebdjela nad uskim kaldrmama između glavnih gradskih lokaliteta – vijećnice, muzeja, crkve – i hujala u slalomu pored svijetlećih Božićnih ukrasa u obliku pahuljica, zvona i sanjki što su se usamljeno ljuljali iznad ulica. Velika vlaga prodirala je do kostiju. Svojom sablasnom mirnoćom uz prigušeni huk nemirnog mora, atmosfera je navještala oluju. Zima na otoku svugdje je ista, sjećam se da sam tad pomislila.
Ni na jednom sajtu nismo pronalazili smještaj, a sve kuće bile su zatvorene. Već je dobrano pao mrak. Pored nas prošao je stariji elegantno odjeveni muškarac sa kariranim šalom ispod laganog balonera, pristojno dobacio usputni, ali nezainteresirani pozdrav pa se izgubio u toplini nekog slatkog i sigurno ugodnog doma. Primijetili smo živost u skučenom kafiću dalje niz cesticu te odlučili probati sreću en face s eventualnim iznajmljivačem: “Sigurno se bar dvi trećine tamo okupljene ekipe bavi apartmanima.” To i jeste bila ispravna pretpostavka. Ljeti.
Ušetavši u pregrijani zadimljeni lokal koji je bazdio po pivu, s upaljenom utakmicom u pozadini kao najjačim izvorom svjetlosti u prostoriji, učinilo mi se kao da smo naglo stisnuli mute. Sve glave bile su muške osim jedne klišejski izblajhane iza šanka, sve glave prekinule su ono što su radile u datom momentu, i sve glave okrenule su se da procijene furešte u trenutku kada su se ulazna vrata sa zvoncem zatvorila za nama. Čak se i dim cigareta zaleđenih na pola puta od pepeljara do usta vlasnika nekako neprirodno zaustavio u zraku, formirajući vrtložne oblake ispod plafona. Samo je živa slika nogometnog travnjaka nastavila treperiti na ogromnom televizoru kao dio neke druge stvarnosti, poznatije i znatno ugodnije, a sada oštro odvojene i udaljene.
Ne pronašavši prijateljsko lice, a kamoli smještaj, vratili smo se u bijelu iznajmljenu Corsu taman kad je kiša počinjala padati u svim smjerovima. Tamni valovi nemilosrdno su tukli u lukobrane ispred parkinga i krstili sve na obali svojim bijesom. Nemajući krova nad glavom osim tog limenog, pomirili smo se sa činjenicom da ćemo noć provesti u autu. Ali, trebalo je naći makar zaklon od oluje.
Premjestili smo se malo dalje od centra, iza velike zgrade bolnice čiji su odjeli imali pogled na pučinu. To je djelovalo kao prikladna zavjetrina.
No, nakon nekih pola sata, vjetar je pojačao i grubo savijao okolne palme skoro sve do poda. Auto je snažno podrhtavao, mislila sam da će popustiti ručna kočnica i da ćemo se stropoštati ravno u ocean niz kosinu bolničkog parkinga. Pokušavajući zadržati dostojanstvo i prikriti prestravljenost, jedva sam nagovorila Tina da se parkiramo negdje drugo, dalje od valova čudovišne južine, na ravnu površinu. Hvali more, drž’ se kraja.
Našli smo neko malo ušuškanije mjesto blizu mosta sa sedam lukova, ispod lampe iz koje je nesigurno titralo narandžasto-žuto ulično svjetlo. Spustili smo sjedišta jedva čekajući jutro. Zatvorila sam oči, mislim da sam se čak pomolila i pokrila glavu jaknom.
Ali, nije bilo više od 22 ili 23 sata i noć je tek počela. Odjednom se čula potmula grmljavina i sva svjetla u mjestu su se ugasila. Jedina struja bile su munje iznad pučine, ne predaleko od kopna. Svaki san pobjegao mi je s očiju unatoč premoru od aktivnog dana ranije kada smo popeli vrh vulkana i namakali se u termalnim bazenima nešto zapadnije u unutrašnjosti São Miguela.
Razmišljala sam o ljetnim pijavicama koje s vremena na vrijeme nastanu praktički ni iz čega pa poharaju Dalmaciju. Pitala sam se hoće li i nas odnijeti neki takav mini uragan, ali me je Tin samopouzdano uvjerio da nema šanse. “Kako onda lete krovovi,” dodala sam. Nisam dobila konkretan odgovor već zdušni osmijeh i utješno laku noć.
Otprilike u tom periodu na snagu je stupila EU direktiva Roam Like At Home, sjećam se jer sam upalila Internet i razmišljala koliki će mi račun doći ako preživim. Pretražila sam sve nautičke vijesti za eventualnim upozorenjima i prognozama u vezi ovog nevremena. Za evakuaciju na koju mi je ličila pustoš oko nas nisam našla obavještenja, ali je zato bio izdan meteoalarm i preporuka da se ne izlazi vani.
Lampa iznad naših glava prijeteći se tresla pod naletima vjetra pritom proizvodeći zvuk struganja metala koji mi je rezao svaki pokušaj smirivanja. Nisam mogla vjerovati da Tin spava.
Dok sam odbrojavala beskrajne minute koje su se sporo cijedile između furioznih proloma kiše, par farova ušlo je u grad preko zamračenog mosta sa sedam stupova. U trenutku sam osjetila da mi pluća ponovno primaju i otpuštaju zrak. Čini mi se da sam tad čak uspjela zaspati ili me je makar strah napustio jer se ostatka noći ne sjećam.
Zora je donijela bonacu; bez oblaka, bez kapi vjetra, bez ijednog nagiba na spokojnom atlantskom licu. Prešutno smo se složili da nećemo ostajati u Nordesteu na doručku.
Ostavivši most sa sedam lukova iza sebe, odvezli smo se prema svjetioniku Farol do Arnel, najistočnijoj punti otoka. Svjetla lanterne još su gorjela pokazujući put mornarima ako je neki ostao u plovidbi. Polako su blijedjela kako je mrak postajao svjetlost, da bi na kraju potpuno nestala sa svanućem Sunca.
Noć je rodila dan.
Lanterna: video ✨🌊
Putopis o Azorima sa fotografijama iz 2016. godine možete čitati na ovom linku.
Do čitanja, vaša V. 💋
vebeway 