Uspomene iz Kijeva

Pošto smo izvukli kufere iz taxija i platili vožnju nekadašnjem profesoru povijesti, ušli smo kroz velika staklena vrata u blještavi lobi hotela Dnipro. Zimsko sivilo isticalo je tragove tranzicije na pomalo istrošenom, ali još uvijek raskošnom interijeru ove impozantne građevine u samom centru grada. Recepcioner nas je dočekao s izbrušenom profesionalnom učtivošću i tek blagom naznakom osmijeha. Iako je solidno baratao engleskim, komunikaciju smo vodili na ruskom.

Nakon odrađenih formalnosti, popeli smo se do prostrane sobe uz pratnju bellboy-a. Prozor je gledao na rijeku Dnjepar s jedne strane, a Trg Europe s druge. Žestoke luksuzne mašine i stare pretrpane maršrutke bez grijanja jurili su kružnim tokom farovima stvarajući privid vrtloga u magli tog novembarskog predvečerja. Pogled mi je privukla kolonija zastava u središtu prometnice. Jedna od njih izgledala je skoro identično kao zastava Šibenika, plava sa grbom zaštitnika grada, sv. Mihovila. To je bila zastava Kijeva.

Hotel Dnipro izgrađen je 1964. godine u glavnoj gradskoj ulici, na adresi Hreščatik 1/2. Udaljen je svega nekoliko minuta hoda širokom neoklasicističkom avenijom, inače jednom od najskupljih shopping lokacija svijeta, od Trga nezavisnosti – poznatijeg po svom izvornom imenu Maidan Nezalezhnosti na kojem je počela Narančasta revolucija.

Nacrtani betonom u vrhuncu brutalizma, 13 katova ovog giganta ispunjeno je debelim modrim i zelenim tepisima na kružnom stubištu, raznovrsnim zidnim tapetama, pločicama s uzorcima, elementima od punog drveta i antikvitetskim foteljama s pozlaćenim detaljima na svakom koraku. Hotel broji nešto manje od dvjesto soba, ima dva restorana od kojih je jedan panoramski, konferencijsku salu, te europejski bar uređen u stilu buržoaskih gradskih kavana. U dnu se nalazi SPA i fitness centar.

Prateći instrukcije sa sajta za rezervaciju smještaja, spustili smo se u spomenuti wellness odjeljak Hotela. Čim smo iz ugrijanog lifta pohrlili oazi, našli smo se u studenom zagrljaju hladnoće. Bilo je mračno kao u grobu, a jedino što se čulo bio je eho našeg disanja među mramornim zidovima. Pronašli smo prekidač i upalili svjetlo. Bazen sa jacuzzijem polukružnog oblika stajao je bezbojan i prazan, prekriven tankim slojem prašine. Vidjelo se da je kompozicija dosta stara, kao i da je svojevremeno vjerojatno predstavljala ozbiljan i teško dostižan luksuz koji je sada ličio na krhotine kristala. Začuli smo strogi glas iza sebe.

Čuvši šuškanje, u ovaj zabačeni dio hotela doletio je naoružani čuvar. Njegova spremnost na reakciju ustupila je mjesto zabezeknutosti kada je umjesto ne-znam-ni-ja-koga vidio zbunjeni, pomalo iziritirani mladi par u bijelim hotelskim ogrtačima. Sva sila misli sručila mi se na glavu dok sam vrtila informacije o terorističkim prijetnjama, energetskoj oskudici, ratu (tada samo) na jugu zemlje, socijalnim nemirima i ekononskim nestabilnostima u državi u čijem smo napuklom srcu upravo tražili saunu. Nekakva tužna posramljenost uvukla se u sve aktere ove scene; kod nekoga zbog brzoplete neosjetljivosti, a kod nekoga zbog opće bespomoćnosti. Brzo i bez mnogo razgovora napustili smo prostoriju.

Ispod održavanog pedesetoljetnog sjaja krio se kroničan izostanak ulaganja. Hotel kao da je zapeo u vremenu koje, pak, nije zapelo s njim već je u preletu urezalo trag svoje neizbježnosti.

Sutradan na doručku jeli smo hladno pečenje s krumpirom što je ostalo od večere dan ranije pa je ujutro posluženo uz kompot, mlijeko, jaja i nareske na švedskom stolu. Na bijelom koncertnom glasoviru stariji pijanist u fraku svirao je neku klasičnu sonatu. Konobari uspravnog držanja u uštirkanim košuljama s bijelim rukavicama i ulaštenim cipelama obilazili su stolove nudeći kavu ili čaj dok su Mozartove ili možda Bachove note melankolično lebdjele zrakom.

Uz šalicu toplog sbitena s medom, voćem, đumbirom i cimetom, i mekane pahuljaste sirnike, kroz panoramski prozor pratila sam moćni Dnjepar kako nepopustljivo teče ispod velegradskih veduta u pozadini. Rijeka koja je izvirala na sjeveru u Rusiji pa se preko Bjelorusije slijevala u Ukrajinu malo iznad Černobila, mirno je grabila svoj put Zaporižji, Hersonu, Nikopolju, … te Crnom moru na kojem je zima već davno kesila zube. Stegla sam džemper uza se i navukla ga preko dlanova iako je restoran bio dobro zagrijan.

U vrijeme kada smo tamo odsjeli, 2017. godine, Hotel Dnipro još je uvijek bio u vlasništvu države osiromašene procesom raspada crvenog labirinta Sovjetskog saveza i blitz privatizacije 90-ih. Prije dvije godine i on je privatiziran pod kontroverznim okolnostima, s navodnim planom misterioznog investitora da ga pretvori u meku e-sportova. Ili možda ipak kockanja.

Danas ugašenih svjetala, Hotel je optimistično otvoren za online rezervacije već od siječnja 2023. godine.

Do čitanja, vaša V.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.