Par koraka Zagrebom (+ mali vodič na kraju)

Kružno kameno stubište oblijepljeno posterima velikih filmskih hitova ima blago hipnotički učinak dok se uspinjem do jednih sasvim običnih vrata jednog ne baš sasvim običnog stana na vrhu Radićeve. S radija trešti Daleka obala, a u hodniku ponosno stoji parkiran žuti Zastavin fićo. Simpatična brineta dočekuje nas na ulazu u Muzej 80-ih.

Kao klinka 90-ih, teško da sam u Muzeju mogla osjetiti jednaku nostalgiju kakva je izbijala iz moje majke dok je prevrtala gramofonske ploče ispod televizora ili kod oca kad se popeo na sobnu biciklu Unis Trim bijele boje bez zadnjeg kola. Svejedno, boravak u ovako kultnom interijeru ipak je probudio uspomene jer se dobar broj stvari koristio i za moga odrastanja. Primjerice, Iskra telefon s brojčanikom na okretanje omražen jer zbog njega nikad nisam mogla igrati Huga. Isto i neki rijetki komadi namještaja koji se koriste dan danas, kao ugradbena košara za šporku robu u donjem dijelu elementa tako elegantno stopljenog sa današnjom kupaonom da mi se primjerak u Muzeju na trenutak učinio groteskno onako okružen svojim suvremenicima.

Sa cijelim tomovima Dostojevskog, pijaninom s kožnom sjedalicom, teškim zidnim tapetama i još težom tapeciranom garniturom, portretima Tita i Jovanke na vidnim mjestima i kolekcijama magazina za odrasle na onim skrivenijima, dnevna soba ovog stana u potpunosti hvata taj vajb vremena kojim su dominirali sakoi s kušinićima, jaki make-up i natapirane kose. Cijeli je stan kao kulisa iz stranica Tribusonove Povijesti pornografije, s monitorima-kutijama i starim PC-jevima, diktafonima, pisaćim mašinama, posterima Štrumfova, Dražena, Olivera i Borisa, konjacima i vinjacima, tradicionalnim pohabanim kuharicama, ličnim kompletima za zaštitu građana s gas maskom u slučaju napada, i sl. Sve skupa omađijano isparavanjima uporne paranoje u javnom diskursu općenarodnog jedinstva i mirisom generalnog procvata urbanog života ispod radara propagande. Ukratko, model jednog prosječnog stana u eri uhodanog socijalizma i uspona pop kulture.

Dodamo li tu posuđe sa crnim pleterom na narandžastoj lenti, čaše za mlijeko na kravicu, babinu sliku Gospe i Isusa dok sa stijena motre moreplovce, nekolicinu egzotičnih suvenira s dugih plovidbi, jednu glavu s Katedrale i jednu spužvu s Krapnja, te metalnu prozorsku mrežicu protiv muha – bilo bi “baš kao kod nas kući”. Putem video poziva potvrdio je to i svjedok vremena, pravo dijete 80-ih, moja sestra.

Također, ako bismo na isti način u skladu s nekim drugim regionalnim posebnostima dodali odgovarajuće začine interijeru, to bi mogao reći skoro svatko s područja ex-Yu. Čak štoviše, s nama su se u Muzeju zatekli Česi i jedna Britanka koji su komentirali skoro to isto. Upravo zato ovaj je stan toliko zabavna lokacija koja se prelijeva i izvan okvira složenog balkanskog mozaika.

Skok u vremensku kapsulu utjecao je na temu za ostatak mog ovotjednog teksta. Praktično, isti će dobro doći kao odgovor svim prijateljima iz Crne Gore koji me zaista često pitaju za preporuke otkako je RyanAir uveo redovnu liniju Franjo Tuđman – Titograd. I dok se medijski prostor detaljno i opsežno puni idejama za zaista fenomalan Advent, ja ću kao opće smjernice podijeliti svoj lični zagrebački memory lane (u daljnjem tekstu ZgML), odnosno intimnu mapu osobnih favorita za jedan dan u Centru. Okvirno i od srca, opisat ću vam kako sam provela jedan zagrebački dan prošlog mjeseca.

Pa, možda nekoga inspirira. 🙂

My personal ZG memory lane

Moj ZgML počeo je na Glavnom kolodvoru. Uvijek jednako elegantna dama Esplanada i zbigecan gospon Tomislavac ugodno me dočekaju dok između zuje plavi tramvaji. Doručkovala sam glikemijski šokantnu šik Košaricu u Le Bistrou Esplanade, a zatim krenula lijevo pored Botaničkog vrta prema Državnom arhivu na Marulićevom trgu. Ta je zgrada s početka 20. stoljeća, nekadašnja Kraljevska sveučilišna biblioteka i Kraljevski zemaljski arhiv, meni jedna od najljepših secesijskih građevina u Zagrebu i, iz nekih prastarih navika, uvijek je makar usput obiđem.

Vis-a-vis sa sovama na krovu Arhiva, gorko-slatko se prisjetim nemilog događaja prije više od deset godina kada sam isto ovako u jesen, na zadnjem roku te godine, dušu isplakala zbog Šefka Kurtovića i njegove notorne OPPD. Par mjeseci kasnije stvarno sam s ocjenom odličan briljirala na Katedri, ali taj dan htjela sam skočiti u Savu. Nego mi nije bila blizu pa sam se zadovoljila utapanjem u vlastitom očaju uslijed izmaklih ECTS-ova. Od onda sam na toj jednoj klupi, pomalo praznovjerno, prosjedila pola sata prije svakog narednog ispita.

Produžila sam dalje prema zgradi Hrvatskog sokola i Hrvatskom narodnom kazalištu. Zatim sam se, ostavljajući Meštrovićev Zdenac života iza leđa, tiho provukla pored Pravnog fakulteta dalje u smjeru Ilice. Odbrala sam rutu kroz Masarykovu kako bih odmorila oči na drugoj primadoni secesije, nebeski plavoj kući Kallina.

Korak me vodio prema Gornjem gradu, kroz Mesničku pored Tunela Grič iako sam planirala preko Uspinjače s Vincekom na usput. I dalje mi je tamo omiljeni sladoled, ali ne radi nedjeljom.

Gornji grad zajedno s Kaptolom poseban je dio hrvatske prijestolnice i svakako nezaobilazan dio posjeta Zagrebu. Pun legendi o coprnicama (vješticama), jezivim bezglavim povorkama, zidanju djece u dvorišta starih kuća i Crnoj kraljici, te bogat baštinom, stari Zagreb podrobnijem pogledu ipak otkriva priličnu oronulost. Ulaskom u ulice od Klovićevih dvora prema Palainovki, prolazeći ispod Trga sv. Marka na kojem sjede u najbolju ruku polusposobne državne glavešine, primjećuju se komadi fasada nakon potresa 2020. još uvijek nasloženi uz trotoar. Duh paralizira i sumorna činjenica da su tek turisti ono što tom istom trotoaru dodaje koliko toliko isprazne živosti. Sustizala me krležijanska atmosfera evocirajući ljutnju i bol zbog nemara prema zemlji. Na labavoj distanci držala ju je jedino osunčanost i neuobičajeno visoka temperatura za taj dio godine.

Ubrzala sam korak i uskoro pila čaj u ugodnom ambijentu građanske palače Galerije Lav iznad Kamenitih vrata. Duž otmjenog autentičnog prostora izložene su umjetnine renomiranih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, dok ugodna tišina među kožnim naslonjačima dozvoljava različitim mislima da se slože. Razmišljala sam tako o nekim tipičnim pitanjima kojima se bavim u slobodno vrijeme; ljudskoj gluposti, pohlepi i malenkosti, nadolazećoj inflaciji, te utjecaju estetike okoline na mentalno stanje pojedinca i nacije. Onda sam ga čula. BUM! Nisam morala gledati na sat da znam da je došlo podne.

Prema legendi, pucanj iz Gričkog topa uništio je ručak osmanskom paši koji se nalazio u taboru nadomak Zagrebu. Šokirani i prestravljeni, Turci su onda prekinuli opsadu i pobjegli. Povijesno govoreći, Grički top prvi je put pukao 1877. godine na inicijativu Đure Deželića, a imao je stanku u radu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Zatim je od 1928. godine otpucavao 12 sati svakog dana bez iznimke, sve do petrinjskog potresa 2020. kada je tužno utihnuo na preko 400 dana. Brdski top tipa Howitzer M116, kalibra 76mm, dometa 7929 metara, a jačine zvuka 140 decibela ponovno puca od Valentinova ove godine. Možete ga pratiti i na Facebooku, ne šalim se.

Obično bih u ovo doba s curama iz jednog vrlo posebnog ofisa otišla malo više uz ulicu, na višnju za drvenim stolovima (u) Pod starim krovovima. No, bio je ovo malo drugačiji dan pa sam se s roditeljima uputila u Muzej 80-ih s početka teksta.

Nešto kasnije, poslije gastronomski konzervativnog ručka u Kaptolskoj kleti, spuštala sam se s Trga bana Josipa Jelačića na Zrinjevac i Strossmayerov trg, pa povela ćaću na predvečernje pivo u Bacchus Jazz Bar. Sunce je ustupalo sjenke Mjesecu, na ulici su već mirisali vrući maruni, a i temperatura je opadala dodajući zagasite tonove jeseni babljem ljetu. Zvučat ću ludo, ali žao mi je što nije bilo još i magle da dobijem puni tretman zagrebačkom melankolijom. Uz Medvedgradovu Fakin IPA-u zaokružila sam ovaj kratki, ali slatki ZgML.

Mali vodič

A sad… da ne bude sve u brojanju koraka iz mog dnevnika, navest ću pet #top5 popisa nekih meni dragih mjesta (pored nekolicine već spomenutih) za kavu, za doručak, za ručak ili večeru, za desert, i – za obići.

KAVA:

  1. Bastion No. 19 – omiljeni coffee & wine spot pored Pravnog fakulteta, često pun pravnika, glumaca i profesora
  2. Figa Garden Bar – odličan salep
  3. Dežman Bar – meni za subotnju špicu
  4. K&K Milčec – previše zadimljeno, ali kultno iz ugostiteljskog pera novinara i pisca Zvonimira Milčeca
  5. Quahwa Roastery ili Cogito Coffee – specialty kava

BREAKFAST & BRUNCH:

  1. Kavkaz – neprikosnovena klasika Kazališne kavane
  2. Otto&Frank – doručak u koje god vrijeme da se probudite
  3. Eggspress – jaja na sve moguće načine
  4. Melt Gelato & Brunch – pretežno slatki mezzogiorno
  5. Bistro Broom44 na Dolcu – vege koncept “dobro jedem s pogledom na namirnice”

RUČAK / VEČERA:

  1. Beštija – spoj tradicije i avangarde kako na pijatu, tako i u dekoru
  2. Gourmetbar Basta – napoletanska pizza
  3. Boban, Carpaccio ili Vinodol – finjak
  4. Zrno Bio Bistro – za vegane / Batak Grill – za mesojede
  5. Submarine Burger i Rougemarin – burgeri i truffle fries
  6. *Nav by Tvrtko Šakota – nisam još bila, ali ostavljam tu kao bonus akonto Mundoake istog chefa koju sam jako voljela, i čekam komentare nekog od vas

SUGAR RUSH:

  1. Vincek – sladoledi i kesten pire tko voli, meni sladoledi
  2. Amélie – torte i kolači
  3. The Cookie Factory – hot fudge čoko brownie s kuglom sladoleda od vanilije
  4. Magnolia slastice – prosecco i cupcakes
  5. Korica – cruffin (križanac kroasana i mafina) raznih okusa, prije obrok nego desert

ATRAKCIJE:

  1. StreetArt lokacije u Centru: Sunken Mural Park na Gornjem gradu i Art Park Opatovina
  2. Tunel Grič koji povezuje Mesničku s Radićevom i prekrasni Botanički vrt PMF-a u donjem dijelu Zelene potkove
  3. Prizemljeno Sunce Ivana Kožarića u Bogovićevoj (instalacija iz 70-ih, postavljena 1994.) i, ako imate vremena za traženje, Sunčev sustav Davora Preisa na devet “tajnih” lokacija po gradu koje se u odnosu na Prizemljeno Sunce nalaze u istom mjerilu kao planeti na Mliječnoj stazi u odnosu na nebesko Sunce (2004.)
  4. Groblje Mirogoj Hermanna Bolléa s kraja 19. stoljeća
  5. Muzeji:
    • Tradicionalni (Gliptoteka HAZU, Klovićevi dvori, Tehnički muzej Nikola Tesla, Muzej za umjetnost i obrt, Arheološki muzej s mumijom Nesi Hensu i Knjigom mrtvih)
    • Moderni (Muzej Iluzija, Muzej mamurluka, Muzej čokolade, Muzej prekinutih veza)

NAPOMENA: Navedena mjesta nalaze se uglavnom na potezu od HNK do Sabora (dakle više manje oko lokacija Pravnog kafult…, ovaj fakulteta) te moram naglasiti da nisam ni zagrebala prema Džamiji i Kvatriću, potezu kojeg obožavam i u kojem se nalazi raj za knjiške moljce Booksa, utočište za sve brojnije neprijatelje glutena Fetiš Bistro, te oaza mačkoljubaca Cat Caffe, kao i još čitav niz novih urbanih lokala i koncept izloga. Isto vrijedi i za Britanac na kojem nedjeljom rano ujutro ponekad tražim stare knjige i razgledavam antikvitete pa popijem standardno prvoklasnu kavu u Eli’s. Osim kada u Novom Zagrebu upijam sunce na terasi Muzeja suvremene umjetnosti ili na Bundeku…

No, bit će prilike i za priču o tome.

Servus i do čitanja! 😉

Vaša V.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.