Jesenski vikend sporta i gušta: ISTRA

“Šta misliš da se prijavim za Ironman u Tel Avivu ili u Cascaisu tamo negdje na jesen, u oktobru ili novembru,” pitao me Tin kad smo početkom lipnja iz Hamburga sletjeli u Warsawu na povratku sa – Ironmana. Izgubljena u mučninama i dodatnim mukama, skupila sam snage tek toliko da protisnem: “Zadnji rok na koji možeš ići je 15.10. i to negdi blizu jer ću ja tad već biti bova s drobom do zuba!”

I tako provedosmo mi prošli vikend u Istri.

Ironman Croatia 70.3

U Plavu lagunu u Poreču uplovili smo u petak navečer, s prijateljima koji su također došli na Ironman. Tin i Luka odmah su išli na registraciju i brifinge, napravili rasporede za treninge i nutriciju za utrku, a Anđela i ja smo ‘slobodno vrijeme’ iskoristile da se malo zavučemo u sobe. Netko da radi, netko da se baci u horizontalu (bova, kao što sam rekla).

Plava laguna je hotelski kompleks ugniježđen između zelenih borova i azurnog mora, podređen u potpunosti all inclusive odmorima s vrhunskom i sveobuhvatnom ponudom. Najveća mana našeg boravka bio je fen. Ali i dalje – imali smo ga, što u mnogim hotelima nažalost i nije slučaj.

Ovdje sam ranije bila prije nekih 15-ak godina i više, tada mlada nada hrvatskog taekwondoa. Kao i sada za Ironman, hoteli su bili puni ekipa u trenirkama i majicama s oznakama klubova, ranijih natjecanja ili motivacijskih poruka. Poseban je to šušur zdrave konkurencije.

Izuzetno cijenim takav turistički biznis model koji se njeguje u Istri, a koji van sezone stavlja naglasak na sportski i kongresni turizam. Osigurava hotelima da rade i zimi, ali i da ih ljudi povezuju s kvalitetnim iskustvima. Na primjer, meni će Poreč – uz opori neugodni miris tatamija po kojem skakuću bosi borci u kimonima i tremu prije stavljanja grozne gumene zaštite među zube – uvijek biti urezan u pamćenje kao sportska ekskurzija i destinacija na kojoj sam se prvi put našla u ulozi takmičara.

Poreč

Poreč je gradić čije ulice broje oko 2000 godina i one im sjajno stoje. Pored dobro poznate Eufrazijeve bazilike, preko Neptunovog hrama, Palače Zucatti, Kuće dvaju svetaca, Istarske sabornice i ostalog, ipak bih posebno mjesto u ovom tekstu dala slučajnoj gastro ulici sv. Eleuterija. Uličica je duga svega parsto metara i vodi do Bazilike, a gastro joj je skromno nadjenula moja malenkost zbog dva suvremena lokaliteta: restorana brze riblje hrane Tunaholic Fish Bar i sladoledarnice Il Gelato di Salvatore odmah pored. Ljubitelj sam svakog koncepta koji spaja tradiciju i inovacije, a posebno na pijatu.

Tunaholic Fish Bar je franšiza potekla upravo iz Poreča. Vlasnici brenda, obitelj Finderle, začinili su ribarski zanat svjetskim kulinarskim običajima. Tako su na jelovniku girice i lignje pržene u tempuri i servirane u formi fish’n’chips, slani inćuni bačeni u salatu s kaparima i karameliziranom kapulom, losos spremljen u rice bowl sa mariniranim đumbirom i kupusom, crni tuna burger obogaćen klicama, bosiljkom i wasabi sosem, itd., sve posluženo u ekološkim pakiranjima uz ponudu domaćih piva i priloge iz vrta neke lokalne bakice s placa.

Il Gelato di Salvatore, un gelato italiano ed artigianale, ovdje zatim dođe taman kao desert. Pierluigi Salvatore, rodom iz Pescare, svoj sladoled pravi na originalni sicilijanski način koristeći kravlje, ovčje i kozje mlijeko lokalnih proizvođača, a u recepturu uvodeći eksperimente s okusima, te veganske i bezglutenske varijante.

Rovinj

Za Rovinj ni ovaj put nisam spremila nikakvu agendu već smo krenuli za leptirićima u trbuhu. Nekako mi se sve više čini da to i jeste najbolji način za uživanje u mediteranskim gradićima – sasvim predano i potpuno intuitivno. Tamo smo odvojili nekoliko sati, taman dovoljno da ponedjeljak započnemo na gradskoj pijaci u Spacio Grota (baru) uz kavu, vino i pršut, pa zatim prijeđemo polovinu dnevnog cilja koraka.

Laganini smo se uputili oko grada kako bi ga prvo cijelog ispili očima da bi se zatim deduktivno provukli kroz uske kalete do crkve sv. Eufemije odakle se pruža savršen pogled na horizont. Jednostavna barokna crkva na brdu sa svojim zvonikom visokim preko 62 metra suvereno dominira gradskim vedutama. Kip svetice na vrhu tornja postavljen je na zupčastu strukturu što mu omogućava da se rotira pod naletima vjetra pokazujući tako točan smjer vjetra. Tako za grubog vremena gleda na pitoresknu ulicu Grisiju, a za lijepog prema Poreču.

Uz sv. Eufemiju vezana je legenda o otočiću Cissa kojeg neki smatraju jadranskom Atlantidom. Prema predanju, Cissa je potonula zbog razornog potresa početkom naše ere. Ne postoje znanstveni dokazi o utemeljenosti ovih tvrdnji, ali rovinjski ribari izbjegavaju loviti na području navodne katastrofe. Doduše, ne iz praznovjerja već jer im se mreže znaju zaplesti u zidove ili zakačiti teške amfore. Sv. Eufemija s ovom je pričom vezana datumom svog rođenja kada je navodno došlo do fatalnog događaja. Nažalost, više o legendi nisam uspjela naći.

Međutim, ono što jesam našla je potvrđeni podatak da ispred rovinjskih obala na dnu mora leži austrougarski parobrod Baron Gautsch. Brod je potonuo 1914. godine zbog mine. To je druga najveća civilna havarija nakon Titanica.

Meneghetti Hotel & Winery

Do imanja Meneghetti vodi zabačena cesta službenog naziva Rovinjska, ali neslužbeno krštena kao Bulevar svjetskih genija. Počinje od izlaska s kružnog toka kod Bala i cijelom je dužinom do mora posvećena velikim umovima koji su oblikovali svijet kakvog poznajemo danas.

Bulevar svjetskih genija rad je studenata umjetničkih akademija iz Venecije, Bologne, Milana, Torina, Rijeke i Zagreba, koji su u istarskom kamenu isklesali 13 velikana: Aristotela, Hypatiu, Alberta Einsteina, Charlesa Darwina, Marie Curie, Nelsona Mendelu, Galilea Galileija, Cristofora Columba, Leonarda da Vincija, Nikolu Teslu, Walta Disneya i Tima Bernersa Leeja.

Pred sam kraj Bulevara skreće se lijevo za Stanciju Meneghetti koja je tu već tri stoljeća, iako ne u sadašnjem formatu.

Završetkom Napoleonovih ratova, zapadnu Istru naselio je velik broj austro-ugarskih oficira i žandarmerije koji su, kao financijski bolje stojeći stalež u odnosu na ruralno stanovništvo, bili idealna publika za prvoklasne domaće proizvode. Talijan Meneghetti tako je početkom 19. stoljeća započeo svoju trgovinu prehrambenim proizvodima, između ostalog i – vinom. Stancija (od tal. stanza / soba; označava dvor, ladanjsku vilu s gospodarskim zgradama u Istri) Meneghetti uskoro se prometnula u jedno od najpoznatijih imanja na Jadranu. Desetljećima kasnije, nakon Drugog svjetskog rata kada je oformljena SFRJ, vlasnik je napustio Istru. Dugo su ruševine nekadašnjeg gazdinstva nestajale ispod divlje mediteranske makije. Onda su ih 2000-ih supružnici Miroslav Plišo i Romana Kajfež revitalizirali kao luksuznu destinaciju vina i maslina koja je danas dio prestižnog lanca hotela Relais & Châteaux.

U vinariju Meghetti otišli smo na vinsku turu koja obuhvaća obilazak produkcije i degustaciju. Probali smo selekciju od šest vina, te ih ispratili uz platu sireva s maslinama i inćunima:

  • blago pjenušavi Meneghetti Classic 2018 od chardonnaya i pinot blanca,
  • Meghetti Malvazija 2021 od dubrovačke sorte malvazije,
  • lagani mineralni Meneghetti Rose 2021 od sorti pinot grigio i merlot,
  • Meneghetti Moni Emvasis 2017 od istarske malvazije,
  • puni i nešto laganiji od etikete koja slijedi Meneghetti Merlot 2019, te
  • grimizni Meneghetti Red 2017 od sorti merlot, cabernet sauvignon i cabernet franc.

Moji su favoriti bijelo zlaćano vino Moni Emvasis od istarske malvazije nazvano po peloponeškom zavičaju malvazije, s floralnim notama uz malo anisa i ananasa, odležano 20 mjeseci na talogu u bačvama od inoxa pa zatim još godinu dana u boci, te crveni Merlot odležan 10 mjeseci u barrique bačvama od slavonskog hrasta, duboke grimizne boje s ljubičastim odsjajem i predominantnim aromama bobičastog voća.

Terra Magica

Istra je uz Dalmaciju jadranski dijamant Hrvatske, iskusnom oku vidno drugačija od svoje južne sestre. Kada se dođe Rijeke, a pogotovo kad se prođe tunel Učka, ulazi se u nekakvu elegantnu tampon zonu gdje je uredna i stroga Mitteleuropa uronjena do koljena u temperamentan Mediteran. Priroda, klima, hrana, vino, povijest, arhitektura i kultura prožeti su nijansama pripitomljenog Balkana i pomalo raspojasane Centralne Europe.

To je Istra, terra magica. I traži još mnogo posjeta… 😉

Ljubi vas V., čitamo se za dva utorka!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.