Sloboda u doba korone

CORONA CRISIS tjedan drugi
26. III. 2020.

A onda… prije četiri dana dogodio se potres u Zagrebu. Još uvijek mu se tlo trese. Iako nisam tamo, ta me vijest snažno pogodila zbog meni dragih ljudi i zbog ljubavi prema Zagrebu kao gradu mog života. Srećom, nitko nije bio na ulicama ni drugim javnim mjestima, a svi moji su prošli neozlijeđeno i s nevelikim štetama. Također, činjenica je da se sve materijalno može popraviti, zamijeniti i obnoviti, te da uzdrmani temelji Pravnog fakulteta nisu poljuljali temelje moga sazrijevanja. Ipak, na duboku žalost cijele Hrvatske, potres je uzeo jednu žrtvu. Petnaestogodišnju djevojčicu iz Đorđićeve.

POETA U MENI

Nesretna djevojčica bila je skoro vršnjakinja dvije ambiciozne prijateljice koje su prije desetak godina, u jednoj od učionica Gimnazije Antuna Vrančića u Šibeniku, u trećem redu u sredini, sklopile pakt. Dogovorile su se da će nakon faksa vlakom otputovati na ćevape s lukom u Sarajevo. Zašto baš Sarajevo i zašto baš ćevapi, ne znam. Možda jer im noćnog (ni bilo kojeg drugog) provoda tada nije manjkalo pa ih centri ‘ludila’ nisu zanimali, a usto su bile site lagane mediteranske kužine. No, zašto vlakom, to i danas znam. Vlakovi, posebno u literaturi, znače slobodu.

Od toga dana u Gimnaziji do danas, dogodilo se odrastanje. Malo po malo, svi smo počeli postavljati stupove budućnosti, svatko svome jatu leteći. Negdje po putu, kada su počele bitne životne radosti i prolazne sitne žalosti još nezrelih odraslih, kolektivno nas je nasilno iznenadila korona kriza. Došla je kao brutalno buđenje generaciji koja je navikla živjeti bez ograničenja, često identitetski neodlučna uslijed širokih lepeza mogućnosti. Naglo su nam granice zatvorene, međugradski promet ukinut, sloboda kretanja bitno ograničena. Sprema nam se nazapamćena globalna recesija, jedna od onih koje petljaju križne skretnice povijesti.

PRAVNIK U MENI

Da košmar bude začinjeniji, aktualna izvanredna situacija zahtijeva od države svakodnevno donošenje novih mjera, i to nimalo ugodnih. Laički rečeno, očajna vremena nalažu očajničke poteze. Sada je (između ostalog, uslijed izrazite neposlušnosti i sramotne neodgovornosti dijela građana) na stol došla rasprava o debelim ograničenjima Ustavnih sloboda. Osim što bih premudrim kršiteljima samoizolacije i svih drugih donesenih mjera poručila da svojim ponašanjem daju meso za manipulativna pravdanja i izravno provociraju sve strože mjere, želim se osvrnuti i na test razmjernosti kod najnovijeg prijedloga o praćenju mobilnih uređaja svih građana. Jednostavno rečeno, u takvom se testu odmjerava jesu li mjere koje se donose proporcionalne ugrozi koja prijeti. Recimo da se na vagu stavljaju zaštita javnog interesa i zaštita privatnog interesa. Ta vaga mora biti u ravnoteži. Ni u kojem slučaju, pa ni kriznom, mjera koja se donosi ne smije biti prekomjerno tegotna za građane. U datom je slučaju test razmjernosti povrijeđen. Naša temeljna prava – konkretno pravo na privatnost – pred opasnošću su da budu direktno, ali ne i neophodno, žrtvovana.

ŽIVOT TRENUTNO

I tako u okrugloj 2020. moj skromni mikrokozmos biva stavljen na milost i nemilost makro utjecajima, (p)ostajući jedini kozmos gdje zapravo mogu uvesti red. Zanimljivo, unatoč mojim čestim putešestvijama i europljanskim bezviznim blagodatima, osjećam da se iskonska sloboda meni vraća upravo sada u kamenim zatvorima ograničenog kretanja. Još prije tjedan dana, slobodu sam konzumirala trčeći prije nego li bi ju nahranila meditirajući. Pluća sam darivala svježim zrakom, kožu zimskim suncem, a kave su se pile na štekatima. Zdravlje je beziznimno imalo prednost pred svim ostalim. Nikad nisam stavljala život na čekanje, putovala sam bez strahova, provodila dane bez odugovlačenja, bližnji su uvijek znali da ih volim, a prepirkama sam sama kidala repove. Raskoš sam cijenila, ali raskoš nisam podrazumijevala niti sam ju zahtijevala. Pa ipak, neobuzdana sloboda koju sam baštinila kada je život bio nepoznat, kao da mi je izmicala dok sam, uživajući sve slobode modernog doba, predano postajala osoba koja želim biti i brinula o svijetu, obitelji, sebi, obećanom sutra. Pitam se je li neopterećeno uživanje tih sloboda zaprijetilo da potroši upravo nju samu – slobodu.

PORUKA MENI OD MENE

Ovih dana razmišljam o stravičnoj tendenciji sve jačeg stezanja slobode kroz izvanredne propise, te kontempliram o traženju i propitkivanju njenog postojanja u mojoj i dušama bližnjih mi. Za to vrijeme, evo se Ona upravo velikodušno i nadasve tvrdoglavo u meni budi. Stoga, imajući privilegiju da zapamtim baš ovaj dan, da osjetim onaj iskonski nagon za opstankom i snažan demokratski poriv za izražavanjem, želim sebi reći nekoliko riječi:

~ Draga V., kao što je američki sudac i pravosudni filozof Learned Hand rekao, sloboda leži u srcu svakog pojedinca; kada je tamo nestane, nijedan je Ustav više neće spasiti. Zato, kada idući zalazak Sunca dočekaš pored mora, kada opet promotriš ježenje dlačica na rukama od noćnog povjetarca, osjetiš kamen koji žulja dupe i komarca koji te nervira oko gležnjeva… nemaj briga i nemaj ograda. Stvari će na kraju uvijek biti onakve kakve trebaju biti, a sloboda suštinski počinje i završava u tebi. Na bijeloj stijeni ili dosadnom kauču, u tebi. I u srcima oko tebe. Odatle će, kao i vazda u povijesti čovječanstva, crpsti gorivo za svoju lokomotivu. Samo se nadajmo i ne dajmo da u međuvremenu bude izbačena iz tračnica.

ŽIVOT POSLIJE KORONE

A, što ću ja prvo učiniti kada ove mjere prestanu? Ništa. Nastavit ću živjeti. Znat ću da sav moj red svemiru znači manje nego mravinjak prosječnom čovjeku. Provest ću vani cijeli dan, sama, bez telefona i bez planova. Onda ću otići roditeljima i zagrliti sestru koja će me kao i uvijek zafrkavati i živcirati. Otići ću barem sedam dana na kampiranje s T. i živjeti bosa sa zrikavcima i odvratnim paucima. Isplanirat ću daleko putovanje u neku divljinu, možda čak Kamčatku napokon. Proslavit ću 10 godina mature i pozvati svoje prijatelje na putovanje vlakom. Ili barem druženje bez WiFi konekcije. Kažem, ništa – nastavit ću živjeti. Baš kao i dosad, ali slobodnije. Naivnije. Ako me razumijete.

(Iz navedenog se vidi da optimistično vjerujem u stabilizaciju pandemije do ljeta. Da barem to i bude tako.)

Čujemo se, #ostanidoma!

Vaša V.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Blog at WordPress.com.

Up ↑

%d bloggers like this: