Ispod Sunca Tuniškog ~ dio II.

TUNIS, 6. – 13. II. 2020.

U prvom dijelu putozapisa o Tunisu govorila sam o revoluciji, ženskim pravima, slavnoj Kartagi i santorinijevskom Gradu umjetnika.

Definirana Sredozemnim morem s jedne strane i Saharom s druge strane, obala Berbera (kako se ponekad naziva i cijeli Magreb kojem pripada Tunis) omađijala me osjećajem ulaska u zaboravljenu pustolovinu bogate prošlosti i fantastične prirode. Kažem zaboravljenu jer uobičajena asocijacija na Tunis ostaje iza rampe luksuznog rizorta i koncentrira se na nepregledne zlatne plaže koje oplakuje topli azurni Mediteran. Pa ipak, Tunis je dio nekadašnje rimske provincije Ifriqya (Afrika) osnovane 703. godine po Kristu, po kojoj je cijeli kontinent kasnije dobio ime. To ga uvelike čini riznicom povijesti, a čitavo područje baštini nevjerojatne rezultate bigbengovskih sudaranja kultura, običaja, vjera i plemena.

DSC02453-01

AMFITEATAR EL JEM

Uz već spomenutu slavnu Kartagu, spomenik nekog drugog vremena, ali i ljudske vještine sigurno je UNESCO-om zaštićen amfiteatar El Jem. Ovaj, treći po veličini amfiteatar u svijetu, datira iz 3. stoljeća naše ere. Izgrađen je u tadašnjem Thysdrusu, centru maslinarstva rimske Afrike, od velikih kamenih blokova koji su morali biti dotegljeni s udaljenosti od 50ak km budući da je okolni materijal bio premekan za obradu. S oko 30 000 sjedećih mjesta, mogao je primiti čak 60 000 posjetitelja.

U podrumu arene, dugačkom 65 metara, nalazi se niz soba u kojima su gladijatori i divlje zvijeri čekali na svoj red. Čak i danas, mnogo stoljeća kasnije, uz malo mirnog promišljanja i osvještavanja situacije u utrobi arene do koje dopire samo daleko skandiranje i šrkta svjetlost, u ovim se prostorijama može osjetiti oštra studen neizvjesnosti koja je nagonski obuzimala sva živa bića ususret fatalnim borbama na život i smrt. No, povijesne kiše nisu samo njihovu krv i suze ispirale sa zidova El Jema. Amfiteatar je nekad kasnije služio kao utvrda, odnosno posljednji bastion Berbera protiv arapskih osvajača. Pošto je ipak osvojen od strane Arapa, bio je citadela dva puta napadnuta topovima, od čega posljednji put u 17. stoljeću. Tada su podrumi poslužili kao sklonište stanovništvu koje je bježalo pred osmanskom vojskom. Turci su zid raznijeli projektilima, te se njegovim kamenjem gradio niz drugih građevina u gradu.

DSC02395-01

El Jem je 1979. godine uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, čime je konačno doživio obuzdavanje svoje burne prošlosti. Jedina krv koju je od onda vidio bila je ona generala Maximusa Decimusa Meridiusa i njegovih protivnika u filmu Gladiator.

IMG-20200303-WA0010-01

Moram napraviti malu digresiju ovdje i reći da je genijalni Joaquin Phoenix možda uspio baciti novo svjetlo i razumijevanje za Jokerovu tamu, ali Commodusa baš teško i nikako da bi ikad mogao iskupiti.

GOLF

Gladijatorske igre srećom su aorist, pa bih rado spomenula jedan drugi i mnogo pitomiji sport kojim se možete baviti u Tunisu. Golf. Imala sam sreću biti gošća u Yasmine Hammamet golf klubu i jedno cijelo jutro provesti u školi golfa s nekadašnjim profesionalnim igračem, a danas profesionalnim trenerom golfa, Faisalom.

Prvi dojmovi sveli su se na to da sam pogodila rupu! Doduše, pogodila sam zastavicu, da… ali, gdje zastavica stoji nego u rupi, zar ne?

DSC02226-01

SOUSSE

Slavljeničko raspoloženje zbog najvećeg golferskog uspjeha mog života, nešto kasnije prelila sam tuniškim vinom uz objed od morskih plodova. Tuniško vino inače je visoko kvalitetno i cijenjeno, posebice crno. Izvozi se najviše u Francusku (koja je za vrijeme kolonizacije Tunižanima i uvela kulturu vinogradarstva), gdje stoji bok uz bok nekima od najpoznatijih svjetskih etiketa. Degustacija mediteranskih jela u četiri slijeda i kušanje prvoklasnih vina uljuljkali su me u vruće februarsko popodne baš kao što su uljuljkane jahtice što spavaju zimski san tamo u Port el Kantaouiju, a kojima sam častila oči dok sam tako budna sanjala.

20200208_123359-01

Port el Kantaoui mondena je marina kojom dominiraju luksuzni vezovi, kaldmra, palme, te bijela i modra boja. Nalazi se 10ak km od grada Soussea, kojeg pamtim kao prilično ambiciozan, ali istovremeno prilično svojeglav grad. Sousse je, naime, treći najveći grad u Tunisu, te je omiljeno ljetovalište europskih gostiju. Grad su osnovali Feničani u 11. stoljeću prije nove ere, pod nazivom Hadrumetum. Zanimljivo je da je Hadrumetum bio saveznik Rima tokom Punskih ratova (3. – 2. st. pr. Kr., u kojima je razorena i osvojena Kartaga), te je tako izbjegao totalnom unišetnju. Štoviše, Pax Romana osigurao mu je miran period za idućih otprilike sedam stoljeća, tijekom kojih se grad lijepo razvijao. A onda, negdje u 7. stoljeću naše ere, Hadrumetum postaje Sousse kada ga osvajaju Arapi. Dugo je potom grad služio kao glavna luka Aglabidske dinastije. Potom je, stoljećima kasnije, nakon Normana, Španjolaca i Mlečana, na grad pravo položila Francuska.

Sva ta mnoštva različitih običaja, konstantnih mijena i interkulturalnih utjecaja, zajedno s ulogom grada kao luke, ostavila su Sousseu u amanet nekakvu kozmopolitsku auru koja lebdi nad njegovim zidinama i prekooceanskim cargo brodovima. Znamenitosti Soussea su već spomenuti Port el Kantaoui i duge pješčane plaže, zatim dobro očuvana medina i vješti trgovci koji pričaju maltene sve jezike svijeta, te Arheološki muzej u bizantskoj utvrdi Kasbah. Osim toga, možda i najupečatljiviji simbol grada je kula Rabit, najočuvaniji toranj Aglabida. S Rabita puca prekrasan pogled na džamiju ispod koje se nalazi labirint katakombi, a koja je okružena bazarom, mačkama i palmama. Uz džamiju, okosnica gradskih veduta viđenih s Ribata su i svijetle zgrade s kršćanskom crkvom ušuškanom među stambene blokove, te teretna luka koja svemu dodaje pečat poslovne živosti i pomorskih aktivnosti.

20200208_163446-01

OTOK DJERBA

Već vrlo umorna i pomalo razdražljiva, dozvolila sam povjetarcu da me raspuše i razbistri dok smo se trajektom vozili prema Djerbi. Po dolasku na otok, vidjela sam bijele kuće ovalnih svodova uronjene u fini pijesak i uokvirene rozim bugenvilijama, te njihova plava vrata prislonjena uz intenzivno plavo nebo i beskrajne plaže obgrljene intenzivno plavim morem. Uz obalu blizu rimskog nasipa mirno su plutale ribarske barke kojima su društvo vjerno činili morski gnjurci i galebovi. Cesta nas je vodila dalje prema vanjskim obalama otoka, a deve koje bi nam ponegdje uputile pozdrav mamile su mi osmijeh na lice.

Taman sam razmišljala kako su ove otvorene plaže – plitke i pjeskovite – idealne za kitesurfing u vrijeme (pro)ljetnih termičkih vjetrova, kada sam pored puta vidjela nekoliko surferskih klubova čija vibra me hipnotizirala unatoč njihovu zimskom snu! Čim sam si krenula postaviti unaprijed odgovoreno pitanje nije li najbolje život provesti surfajući na plaži, znala sam da je mene Djerba već osvojila.

20200210_074030-01

Slična egzistencijalna pitanja javljala su se i u Odiseji, u kojoj je upravo Djerba onaj notorni Otok lotosojeda zbog kojeg ljudi zaborave na povratak domovima i svoju prošlost čim zakorače na nj. Djerba je tako vjekovima bila tiha (zapravo, ne tako tiha) patnja Kartažanima, piratima, Španjolcima, i inima. Nikada nije zapravo podčinjena zahvaljujući herojskom otporu Berbera čiji se jezik ovdje i dalje govori. No, vjerujem da je Djerba ostala nepokorena i zbog posebnog čudesnog pletiva koegzistencije koja stoljećima traje među otočkim zajednicama – muslimanskom, berberskom i židovskom. Primjera radi, na Djerbi se nalazi El Ghriba, najstarija sinagoga Afrike čiji su podovi obloženi prostirkama koje su istkale vješte ruke lokalnih muslimanskih zanatlija. Je li mirno sustanarstvo posljedica čarobne mediteransko-afričke aure zbog koje je i Odisej skoro ostao na Djerbi ili je ta aura posljedica mirnog sustanarstva, dalo bi se raspravljati… ali sasvim sigurno je da vrijedi divljenja i učenja.

20200210_085552-01

Kako bismo bolje shvatili berbersku kulturu, istražili smo muzej u Guellali. U postavi muzeja, pored tradicionalnih maritalnih i obiteljskih običaja, te pomalo kičastih scena svakodnevnih aktivnosti djerbanskog života i kontroverznih reprodukcija obrezivanja ili sl., dugo su me zadržali prikazi muškog vrača i sufijskih mističnih ceremonija.

Vrač ili travarski ljekar liječio je sve znane zdravstvene, a često i one socijalne, tegobe. Jedna od takvih bila je partnerska nevjernost ili nezainteresiranost. Oglas iz 19./20. stoljeća garantirao je zainteresiranim klijenticama potpunu dominaciju nad mužem posredstvom visoko efikasnog napitka spravljenog u ambulanti dotičnog doktora.

20200210_085356-01

Nadalje, što se sufijskih ceremonijala tiče, zapisi čuvaju priče o kolektivnim transevima i opasnim akrobacijama koje su muškarci izvodili pod utjecajem žarkih boja, glasne ritmične glazbe i teškog mirisa tamjana. Svjedočanstva govore o jednome koji je jeo živog škorpiona, drugome koji si je zabio čavao u vrat, trećemu koji je od pasa na gore nag čvrsto prislonio kaktus o prsa. Znanost je posljednjih godina donekle objasnila da, u trenutku kada vjernici dosegnu stanje ekstremne ekstaze, njihov nervni sistem luči anestetične hormone koji otupljuju cijelo tijelo. Pa… ili to, ili je u pitanju neki transcedentalni nivo svijesti, ili možda samo nešto teže od tamjana.

20200210_085531-01

Sve u svemu, nakon filozofskog promišljanja i čulnog guštanja na glavnom bazaru u medini Houmt Souka, vizualne perceptore lijepo je na koncu počastiti lutanjem vijugavim ulicama sela Erriadh. Mirne kalete ukrašene su živopisnim muralima iz 2014. godine, kada se sa 150 umjetnika iz 30 zemalja svijeta u Erriadhu dogodila međunarodna suradnja ulične umjetnosti pod nazivom Djerbahood.

Tako se ovaj pitoreskni komadić tla – karakteriziran mediteranskom kulisom tipične bodulske opuštenosti prožete afričkim pustinjskim začinima – meni pokazao kao koncentrat tuniške magije. Osim toga, kao dom različitih kulturnih zajednica, odiše jednom zaista posebnom notom dobrodošlice.

20200210_095953-01

A, kako je naša vesela družina Sunčanog odmora i Oasistoursa tu završila s morskim zrakom i okrenula se veličanstvenoj Sahari, te okusne pupoljke načela pustinjskim delicijama, tako ću i ja ovdje završiti drugi dio putopisa o Tunisu. O pravoj saharskoj avanturi, fatamorganama i oazama, alžirskoj granici i pravim slatkim (ali dodatno nezaslađenim) datuljama, pišem vam u idućem (zadnjem) nastavku.

DSC02356-01

Lijep pozdrav i do čitanja!

Vaša V.

Leave a Reply to Mounzer Cancel reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Blog at WordPress.com.

Up ↑

%d bloggers like this: