Kao što možda znate, moje polje profesionalnog i znatan dio privatnog interesa usko je vezano za državni sistem, međunarodne odnose, politiku i pravdu. O tome na blogu nisam mnogo pisala zbog dva postulata: “Don’t mix business with pleasure” + “Neću politiku u svoju butigu”. Ipak, čovik ne može pobići od sebe pa ću zato malo izaći iz svoje komfor zone motivirana jučerašnjom epizodom jednog našeg vlogera u Kolumbiji…
Naime, u sinoćnjem videu Vedran Bađun obilazi Medellin na temu Pabla Escobara i po putu anketira ljude radeći time, rekla bih, zapravo socioekonomsko istraživanje. Prema anketi i iskustvu, oko 90% ljudi u Medellinu za Pabla Escobara će reći da je bio dobar čovjek ili barem više-manje dobar čovjek. Zato jer je pomagao siromašnima, zato jer se borio protiv korumpiranog i pokvarenog sistema, zato jer je spriječio američku dolarsku kolonizaciju Kolumbije, itd. Ipak, brojke svjedoče da je Pablo Escobar pobio tisuće ljudi ostavljajući neizbrisiv trag na licu tog društva i time stanovništvu ostavljajući u amanet još veći očaj i moralnu bijedu nego sistem protiv kojeg se u svojim počecima navodno borio. Šta bi se reklo – zlo je rodilo zlo. Ukratko, iznesena stajališta ljudi s kojima je Bađun razgovarao na ulicama Medellina i u kojima oni ne osuđuju u apsolutnoj dimenziji nedjela demonskog narko-bosa (dapače, čak mu pomalo i opraštaju) nažalost su mi samo demonstrirala socioekonomski jad i disfunkcionalnost kvarnog sistema u kojem su ti ljudi živjeli ili i dalje žive. Jeza me obuzela u trenutku kada me je sve to skupa – potpuno različito, a opet dovoljno slično – kao u nekom mračnom proročanstvu podsjetilo na moju voljenu domovinu.
Vjerojatno svi ili skoro svi već znamo za slučaj od prije par dana u Splitu. Isto tako vjerojatno svi ili skoro svi imamo mišljenje o nemilim događajima i njihovim uzrocima. Svoje osobne stavove o konkretnim dešavanjima neću sada iznositi, ali naglasit ću da je snažna podrška javnosti počinitelju veoma indikativna. A indicira na šta i kakve veze to ima s Pablom Escobarom?
Dakle, danas u Republici Hrvatskoj, ponosnoj članici Europske Unije i zaista prekrasnoj zemlji prekrasnih ljudi, na trostruko ubojstvo relativno se opravdano može reći “dobro je i napravija”. Ali zbog čega je u startu uopće došlo do toga da se o nečemu takvome i ima išta lamentirati? Zbog toga što je sistem u globalu loš. Urušen. Korumpiran. Pokvaren. Nepravedan.
Vratimo se nekoliko mjeseci unatrag da se prisjetimo slučaja silovane djevojke u Zadru i podbacivanja pravosuđa u pružanju zaštite. I ne, nije tu problem samo njen spol – to je jedna druga tema i jedan drugi aspekt koji zaslužuje posebnu pažnju. Tu je središnji problem u svojoj srži jednak onome kojem svjedočimo ovih dana. Sistem. Sistem koji bi jednako postupio i da je u Zadru silovan mladić. Sistem koji ne samo da pogoduje podobne, već i zanemaruje one ‘obične’. Sistem koji ne djeluje preventivno i koji pozna samo represiju. Sistem koji je korumpiran, pokvaren, i nepravedan. Županijski sud u Zadru rijetko je mračno mjesto, da se poslužim riječima koje sam negdje pročitala. Međutim, to nije samo sudstvo, niti je to samo u Zadru. To su nažalost institucije Lijepe Naše, koje su evo i u Splitu podbacile u sprječavanju pucanja i teško da se više išta tu dade spasiti. Tri života prekinuta, jedan (počiniteljev) uništen, nekoliko nepopravljivo oštećenih. Vjerujem da je manjih ili većih primjera još mnogo.
Problem aktualne situacije jest činjenica da je uopće došlo do okolnosti uslijed kojih se polemizira oko opravdanosti počinjenja teškog kaznenog djela do kojeg nije ni trebalo doći. Ljudi nemaju povjerenja u državu, nemaju zaštitu od države, ne osjećaju državu kao majku već kao nezainteresiranu maćehu. Tu je aktivan jedan dugi i veoma kompleksni uzročno-posljedični lanac koji kreće od samog vrha, a djeluje već od vrtića kroz netolerantne i nazadne kurikulume. Da ne duljimo o paljenju slikovnica, govorima i zločinima(!) mržnje ili onim ignorantskim populističkim boleštinama o Istanbulskoj konvenciji i sl., izgleda da se na koncu od Hrvatske stvara ozračje Divljeg zapada gdje je pravda prepuštena rukama i procjeni običnog čovjeka. Mislite li da bi nesretna Zadranka loše postupila da je vlastitim rukama umirila svoje zlostavljače u trenutku dok to nije činio sud i dok se nije znalo hoće li uopće? Međutim, mislite li da time ne bi postala kriminalka?
Ako je vezivno tkivo nekog društva labavo ili nepostojeće ili crvljivo, ako pravo neke države ostaje slovo na papiru i k tome besramno dijeli jednakije od jednakih, ako stanovništvom vlada osjećaj napuštenosti i prepuštenosti samome sebi, recite mi – po čemu onda opasnost od devijantnog “herojstva” Pabla Escobara nije naša stvar?
Reagirajte kako hoćete, ali ja vjerujem da država mora i može biti dobra i jaka. Da zakoni moraju i mogu biti pošteni, poštivani i dosljedno provođeni. Da sistem mora i može biti čvrst, jasan, transparentan, blagonaklon i prosperitetan. Isto tako, u međuvremenu nas stvarnost uči da stari načini neće otvoriti nova vrata, a da su vrata koja su sada u Hrvatskoj očito otvorena dvori beznađa, bezvlađa i besmisla. Takva država nije jaka, niti su njeni ljudi jaki. Nadalje, imamo svjetske povijesti koliko hoćemo da nam pokaže kako rješenje nije u pablima escobarima, nasilju i krvavom slamanju sistema. Rješenje je u pametnoj izgradnji boljega. No, trebalo bi priznati sebi da nije to tamo nečiji tuđi posao. Moj je. Tvoj je. Počni od sebe danas, nastavi s bližnjima sutra, pa opet nastavi sa svojim društvenim dužnostima prekosutra. Jer, ajde da se ostavimo besjede i suočimo sa surovom istinom: država – to smo mi.
U nedjelju se vraćam s putopisima.
Do čitanja,
V.
* photo taken from the internet
vebeway 