Strasbourg (France), XI. 2019.
Jednom mjesečno, zbog održavanja plenarne sjednice, Europski se parlament seli u Strasbourg na tjedan dana. Tako sam prošlog tjedna spremila etiquette i stigla u Glavni grad Božića, grad kojeg donekle poznajem već od ranije. Dani su letjeli hektično, noći nestajale furiozno, a kave se pile samo u uredu. Osim jedne! I, o da, itekako vrijedne…
Prije svega, sada i ovdje podijelit ću s vama jedno svoje ‘unpopular opinion’, za koje dozvoljavam da bude višekratno testirano s obzirom na to da sam od Francuske vidjela gotovo ništa. Naime, radi se o tome da nisam neki ljubitelj francuskog jezika (preferiram sve ostale romanske jezike, na čelu s talijanskim kojeg govorim od malena) i ne okrećem se za Francuzima. Ali, volim francusku tradiciju vina, njihove ugljikohidratne pjesmice za nepca i beretku.
Pa ipak, činjenica da sam imala samo jedno kratko jutro slobodno za obnovu svog poznanstva sa Strasbourgom, dala mi je svježu percepciju ovog divnog grada. U srijedu u 7.30 ujutro, uputih se iz hotela ravno u srce još uspavane povijesne četvrti La Petite France. Važno je napomenuti da u Strasbourgu većina lokala i prodavaonica ne radi prije 9 ili čak 10 sati ujutro. Šta bi se reklo – ujutro nema pasa na ulici. Ali upravo ta pustoš ulica i sirova energija povijesti u koju uranjate nezamjenjiva je prednost ranojutarnje šetnje turističkim lokacijama.
La Petite France je pitoreskna mreža uličica na Grande Île, između rijeke Ill i kanala de Faux-Rempart. Jedna je to od onih ambijentalnih cjelina kakve se viđaju na razglednicama. No, za razliku od fotografije uhvaćene iz dobrog ugla, u Maloj Francuskoj je svaki ugao dobra fotografija. Četvrt nije dobila ime iz milja ili domoljubnih razloga, već po bolnici u kojoj su se liječili oboljeli od sifilisa, dijagnozi tada poznatoj u Njemačkoj kao ‘francuska bolest’. Još je jedna zanimljivost da do polovine 19. stoljeća kućanstva nisu imala kupaone. U La Petite France možete vidjeti pogon koji je negdje oko 1800tih izgrađen kao javno kupatilo za one najsmjelije. Imajući na umu legendu o Luju XIV. koji se okupao tri puta, od čega je zadnji put bilo posmrtno, i još uvijek osjećajući vonj javnog prijevoza u nosnicama, nasmijala sam se paradoksu Europe kao kolijevke civilizacije koja, pak, ne bi poznavala kanalizaciju da nije bilo Osmanskog prodiranja u njene rubne dijelove. Dakako, ja sam nesumnjivo European by heart, ali kvalitetna samokritika je konstruktivan put naprijed. S tim da se ja redovito kupam, ja sam ipak sa Balkana.
Ptičice na krovovima, tišina pored rijeke, hladnoća na obrazima i mir oko mene, a sve ukomponirano s preslatkom arhitekturom i razvidnom tradicijom, bili su dovoljni da progovorim ono malo od ovog ljubavničkog jezika što sam pohvatala negdje usput dok sam ga učila na faksu.
Inače je područje Strasbourga naseljeno preko 2000 godina. Burg je smješten na sjeveroistoku Francuske, na samoj granici s Njemačkom. Osim granice, sa susjedima dijeli hranu, jezik i kulturu koji nisu ni francuski ni njemački – već alzaški, po istoimenoj regiji oko koje su se dvije zemlje stoljećima svađale. Naime, od 17. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata Alsace je šest puta mijenjala domovinu. Ali, kako to obično biva, možeš regiju upisati u bilo čije granice na mapi, ali ona uvijek ostaje sebi svojstvena i kao takva izrazito vrijedna. Tako je i Alsace jedan od onih kutaka zemlje koji za pregovaračkim stolom možda sukobljava, ali u kulturološkom smislu na predivan način spaja stoljetne svakodnevice dviju snažnih europksih kultura.
Peglala sam vrijeme na satu nemilosrdno i ne štedeći ni sekunde, a sve uložila na šetnje i razmišljanje. Pošto su se komercijalni pogoni već počeli otvarati, krenula sam prema katedrali i svome bivšem kvartu. Notre Dame de Strasbourg je građevina koja možda najbolje ilustrira alzaško jedinstveno stapanje francuskog i njemačkog – u gotici. Građevina je asimetrična, što zbog mijenjanja stilova kroz tri stoljeća koliko je građena, što zbog nekih drugih socioekonomskih razloga koji su iskrsli po putu. Osobno me zbog toga podsjeća na Gaudijevu Sagradu Familiu u Barci, osim što je potonja ciljano ostala ‘nedovršena’ kako bi kreacionistički prikazala nezavršenost i savršenost vječnog stvaranja i nadgradnje. No, da se vratimo strazburškoj Gospi… Unutrašnjost katedrale je jednostavna, ali obogaćena impozantnim renesansnim astronomskim satom koji je onomad bio čudo tehnike. A, tko voli dobre poglede, može se popeti uz 330 stepenica na vrh tornja i uživati u panorami. Ja ovoga puta nisam imala vremena, ali iz iskustva od prije nekoliko godina toplo preporučujem. Vrijedi svake skale i tih nekoliko eura.
Nakon kratkog i selektivnog obilaženja lijepih ulica u centru Strasbourga, osjetila sam neku toplinu oko srca dobro znajući da je to čvrsta naklonost kakvu gajite prema starim prijateljima koji vam iz velikog nedostanja počinju ići na živce. Prepustila sam se tom gorko-slatkom osjećaju i u hodu se sjetila koliko ja zapravo gotivim ovaj grad. Sjela sam na kavu, onu jednu koju sam popila van ureda, i uz kroasan očima jela ljubljeni Place Kléber. Božićni sajam već je otvarao svoje kućice, kuhano vino opijalo zrak, a delicije mamile štumak. Eh, baš šteta što me čekao sastanak za ručak. Bilo kako bilo, ukradoh još malo vremena i, ispraćena ugodnim kasnojesenskim suncem, meditativno se prošetah do Parlamenta.
Uslijed sve bržeg života i konstante dostupnosti zbog društvenih mreža, pojedincu je sve teže ostati na miru. Ako vam je k tome jak individualni nagon i naglašen slobodan duh kao meni, taj nedostatak prostora zna stvoriti veliko opterećenje. Rekli bi danas burn-out? Posao, hobiji, studiji, privatne veze, društvena dešavanja, milijuni knjiga i filmova, informacija, zdravog življenja, izbora… sve su to privilegiji glasnog društvenog sloja kojem, hvala Bogu, u ovom svijetu pripadam i ja. No privilegiji su uvijek i tereti, što se danas često – namjerno ili ne – zaboravlja. Upravo odgovornost biti ljubazan prema sebi, naći vremena i pobrinuti se za svoj mentalni mir, ujedno je i odgovornost prema svijetu oko sebe na kojeg taj (ne)mir utječe. Zato je čovjek obvezan biti prvo, posljednje i najbolje društvo sam sebi.
Hvala Strasbourgu što me na to podsjetio. Kako se ono kaže: bisous, mon ami, à bientôt! 💋💋
V.
vebeway 