Ljubav ide kroz želudac ~ BOLOGNA

Dobar posao u Italiji, IX. 2019.

Ovom zgodom u Italiju, jednu od meni najdražih zemalja, dovela me dužnost i čast Ironman Supportera. Moj je produženi vikend na sjevernotalijanskoj obali Jadrana, u simpatičnom odmaralištu Cervia, zato bio u znaku praćenja utrke, energičnog navijanja, trčanja od punkta do punkta da presretnem svog natjecatelja,  i gubljenja u tom sveopćem Ironman ludilu. Ne smijem zaboraviti ni ludo druženje s Jeep ekipom, mater mi je ionako sve već vidila na Instagramu. Slobodno onda mogu reći da ta makina vozi skoro pa vertikalno, u svim smjerovima i po svakakvim terenima. (Grazie, Jeep Italia!) Na kraju dana bila sam mokra do kože i premorena kao da sam osobno prešla tu stazu od 115ak kilometara, ali T. je uzeo još jednu Ironman finišersku medalju pa nas je to zagrijalo kao podnevno kolovoško sunce. Osim toga, recovery meals jača su strana ovog dijela Europe, stoga smo vrlo rasterećeno prionuli na regeneriranje rezervi glikogena.

Nego, izrazito slatka stvar u cijeloj ovoj priči, a posebice u svezi s potonjim, bio je let preko Bologne. Budući da smo imali jako malo vremena u gradu, nismo ga gubili na znamenitosti (koje su zaista brojne i grandiozne, a od kojih posebno cijenim i divim se starim sveučilištima, tim svetim kolijevkama modernog obrazovanja). Ne, vrijeme smo uložili u ljubav. A svi znamo da nema iskrenije među ljubavima, doli one prema hrani. Rekao George Bernard Shaw, potpisala ja u svakoj prilici. Tako je naš itinerar dana u Bologni bio ispunjen jelovnicima umjesto libretima, tanjurima umjesto muzejskim eksponatima, i mapiranim lokalčićima umjesto klesarskim dostignućima.


Mortadella, prosciutto di parma, parmiggiano reggiano, grana padano, cotoletta petroniana, tagliatelle al ragù, lasagne al bolognese, tortellino, piadina, aceto balsamico, lambrusco, pignoletto…


Sve su to prozvodi Emilie-Romagne zbog kojih se ostale talijanske metropole hedonizma i gastronomije, a za koje je već poslovično poznato da su dostojanstveni i moćni velikani svjetske scene, mogu boriti tek za titulu drugog najboljeg u hrani… grad šampion ostaje nepobjediv i ima tri nadimka pa ga tako možete zvati:

La Rossa (crvena) šta zbog povijesti, šta zbog terakote;

La Dotta (učena) zbog tradicije sveučilišta i svetosti znanja;

ili, u konkretnom slučaju najprikladnije, La Grassa (debela) jer ljubav ide kroz želudac, te se utoliko tamo snažno, mnogo i debelo ljubi.

BOLOGNA.

O Piazzi Maggiore i monumentalnim srednjovjekovnim palačama, umjetničkoj sceni u Saragozzi, Neptunovim moćima i moto industriji, gradskim obrambenim tornjevima od kojih su dva sačuvana i jedan opjevan u Danteovoj “Božanskoj komediji”, upečatljivoj crkvenoj i značajnoj komunističkoj povijesti, noćnim talijanskim razgovorima u gradu akademija, i ostalim sjajnim atributima Bologne – drugog puta.

Zasad mi dozvolite da vas uputim na živahnu Mercato di Mezzo, pijacu sa tri paviljona stvorenu za mezu i kvalitetno pazarenje; u sladoledarnicu Gianni jer tko proba gelato u Italiji, želi jesti samo to do kraja života; u sve osterie po kaletama Bologne; i da podijelim nekoliko zanimljivosti o omiljenom jelu nazvanom po ovom komadiću gastro-raja – o maništri bolonjez. Elem…

  1. Najpopularniji umak ovoga kraja Talijani ne zovu samo tako bolonjeze, već ragù alla bolognese (umak na bolonješki način). Tome je tako zato što su bolonješki specijaliteti mnogo raznovrsniji i brojniji pa sama odrednica ”bolognese” ne podrazumijeva jedino umak od mljevenog mesa.
  2. Jelo je staroga, skoro aristokratskog porijekla, ovjekovječeno u kultnoj kulinarskoj knjizi Pellegrina Artusija ”La scienza in cucina e l’arte di mangiar bene” iz 1891.
  3. U Italiji ne postoji nešto što se zove ”spaghetti alla bolognese”, odnosno umak bolonjeze ne ide na špagete. Talijanski kuhari se jako jide na to. Oni inzistiraju na tome da se umak bolonjeze sprema na tagliatelle jer se meso bolje sljubljuje s ravnim plohama te i sličnih tjestenina. Špageti bolonjeze su amerikanizirana verzija ovog jela nastala poslije Drugog svjetskog rata, kada su se vojnici Saveznika vratili u domovinu i po narudžbi dobivali ragù sa špagetima.
  4. Originalni recept ne sadrži češnjak i začinsko bilje, već dvije vrste mesa i mnogo povrća među kojima se ističu luk, mrkva i celer. Od pomidore se tolerira samo malo soka za boju, ali ni ova voćka ne ide u sos. Bolonježani (ili Bolonjezi) će reći da njihov ragù nije sinonim za bilo koji mesni umak, premda u svijetu vlada suprotno mišljenje.

Da budem iskrena, nisam nimalo vjerna ovim pravilima. Jako cijenim tradicionalne recepte, ali sklona sam eksperimentiranju s okusima i sastojcima, tako da se na mom meniju u posljednje vrijeme najčešće nalaze taljatele od tikvica s bolonjeze umakom i mnogo parmezana. Mislim da mi moji talijanski prijatelji ne zamjeraju. Štaviše, često se traži pinjur viška! 😉

Na koncu, u slobodnom svijetu gdje su sve ljubavi jednako vrijedne, mogu i ja stavljati origano u svoj bolonjeze!

IMG_20191030_095919_194

Vrime je ručka pa vam želim buonissimo appetito a tutti!

Jedite i volite se,
Vaša V.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

Create a free website or blog at WordPress.com.

Up ↑

%d bloggers like this: