Korčula ☆ ~

SRPANJ/KOLOVOZ, 2019.

Frenetičnost tih paklenih dana kada se srpanj slijeva u kolovoz kao kapljice znoja niz leđa, može raspršiti samo brundanje brodskog motora na putu do nekog škoja. Upravo zato, a i jer je Orebić – Dominče najprihvatljivija opcija za odlazak autom na Korčulu (za dvije osobe i osobno vozilo ukupno 108 HRK po smjeru, za razliku od skoro 600 ako se ide iz Splita), uputismo se u raj. Jedan od onih kojima srce u mirovanju kuca sporije od sportskog, a nudi niz duhovnih uzbuđenja baš kao ekstremni sportovi tjelesnih.

Promet, vrućine, nervozni lokalci i pretjerano opušteni furešti, smiješno skupe cijene za urnebesno loše splačine, sveopći nemir gdje god i kad god se okreneš, generalna unutarnja borba između želje za uživanjem u litu i potrebe za bijegom od neodrživog turizma… sve je ušlo u terminalnu fazu dugu manje od pola sata, a određenu plovidbom do otoka. Kaos i napetost akumulirani u mom biću kao posljedica ljetne anksioznosti jednog Dalmatinca isparili su odmah po susretu moje japanke s trajektnim patosom. Umjesto na žute Jadrolinijine klupe, smjestila sam se u ‘lad na zelenu palubu broda udobno se iskrivivši u poluležeći položaj. Nisam znala bih li pogledom upijala ljepotu obale i mora ili zatvorenih očiju na koži osjećala sol i vjetar. Prepustila sam se ovom drugom i pustila maištralu da mi ispuše nered u glavi kako bi prozračna opušteno uživala u otočkom stanju uma.

STARI GRAD KORČULA

Grad Korčula prvi put se spominje u 10. stoljeću, ali nije sigurno kada je nastao budući da su već grčki kolonizatori u 6. st. pr. Kr. spominjali ime Korkyra Melaina (crna Korkyra) kojoj je boju davala gusta crnogorična borova šuma. Nekada je unutar zidina grada čiji tlocrt podsjeća na oblik ribe, s kralješnicom u sredini zaštićenom od naleta čestih vjetrova što pušu u ovom arhipelagu, živjelo preko 2500 stanovnika. Danas ih je navodno manje od 200.

Korčulani su tradicionalno bili poznati po brodogradnji i kamenoklesarstvu. Tradicija stvaranja poezije od mora, drva i kamena nastavila se i danas, o čemu svjedoče kreativno dotjerane vedute ulica u kojima vrijeme proleti za čas. U Korčuli sam tako, osim impozantnih građevina pomorskog plemstva iz povijesti i bogate sakralne arhitekture, primijetila suvremenost artističkog izražaja kroz umjetničke instalacije na otvorenom, te originalne suvenirnice, galerije i brojne ateljee. Hod uskim kamenim kaletama s pogledom prikovanim na raskošne kamene fasade, a uz poznatu misao o tome kako ovaj živi spomenik izgleda zimi kada jugo ljudima kvasi kosti ili im bura suši meso, dao mi je prilično jasnu ideju odakle svim domaćim umjetnicima vremena i inspiracije. “Ma brale, svi su ode neki umjetnici, samo ti i ja konobari,” iz razmišljanja me prenulo lijeno razbandzavanje dvojice momaka dok su u pregačama pušili na štekatu pored kojeg se znatiželjno naginjah preko praga još jednog ateljea u Starom Gradu. Teško je objasniti sirovu čaroliju tog simpatičnog i iritantnog trenutka, ali upravo taj trenutak zaokružio mi je dojam. Nisam se mogla ne nasmijati pa sam, pozdravivši gunđavce znakom prepoznavanja ovog našeg gorko-slatkog mentaliteta, nastavila tražiti nadahnuće u svakom kutku okruženja. Nadahnuće za umjetnost pisanja ili nadahnuće za umjetnost grintanja, oduvijek je ionako ovisilo samo o osobnom odabiru.

UVALE & VINO

Ako bi se otok Korčula morao sažeti u dvije riječi, to bi za mene bile uvale i vino. Jug Dalmacije obilježen je crnim sortama vina, što Korčulu čini crnom ovcom. Ili bi joj bolje pristajala oznaka bijele ovce među crnima budući da su korčulanska vina uglavnom bijela; pitka i slatka i vrhunska baš kao njihovi crni susjedi. Počevši od unikatnog pošipa čije je porijeklo među prvima zaštićeno zakonom u Hrvatskoj, preko grka kojeg su po legendi zapisanoj u Lumbardskoj psefizmi ovdje donijeli antički grčki kolonizatori prije skoro tri tisućljeća, zatim vina rukatac proizvedenog od autohtone maraštine, pa sve do desertnog prošeka i plavca malog kao jedinog vatreno ljubičastog među svijetlim sortama, vinogradarske priče rodnog otoka Marka Pola ostavljaju bez daha i bez trijeznosti. No, da bi opijenost lijepim bila poduprta stvarnošću, vrlo je bitno izabrati lokaciju za relaksaciju. U špici sezone, a i van, moj prijedlog svakako će biti bila stina ispod koje val se pini. Međutim, ne mogu jednoznačno odgovoriti na pitanje kako izabrati idealnu bilu stinu. Možda ću najbolje savjetovati čitatelja ako mu/joj kažem da u suton potraži savršenu štaciju na proplanku nekog zabranjenog maslinika, nekog od onih koji su ucrtani samo na mapama srca i do kojih može navigirati samo intuicija. Dakle, savršena pozicija je svaka ona s koje se vidi Sunčeva banjada na horizontu dok vi sjedite bosi, čujete more i ljubite život. Stoga, vino pod ruku, bocu vode pod drugu, i šugaman za pod guzicu. Virujte mi, zaista malo za sriću triba.

KAMP

Iako su škojići Badija, Ošjak, Proizd često birane opcije za dnevne izlete s Korčule, nama se naprosto nije dalo micati s matičnog otoka. Osim na vrlo jednostavan gastro tretman u uvalu Bačva, iz kampa Mindel micali smo se jedino prilikom odlaska u Vela Luku radi nabavke hrane. Zato sam u azurnoj uvali Martina bok razmišljala kako u riječi prevesti dane provedene u kampu, toliko pune energije, a bez određene fabule. Život u kampu podrazumijeva da dan započinje ranojutarnjom yogom uz metronom cvrčaka, a završava mesnim nareskom s pomama koje su slane jer su oprane u moru. Ostatak dana promatraš pauka veličine Mjeseca (ili Mjesec veličine pauka, ovisno odakle ga gledaš) kako plete paučinu, kuhaš i pereš suđe sa susjedima iz kampa, razmjenjuješ iskustva i planove, šutiš dok se u ljepoti samoće njišeš u hemoku ispod masline, spuštaš se do mora, plivaš, čitaš, jedeš breskve koje su slane iz istog razloga kao one pome gore, i paziš da piješ dovoljno vode dok se sunčaš u podne ispod borića. Iz razmišljanja me prenuo gromki zvuk što ga je akustika mora nosila preko nekoliko nautičkih milja, te sam se podigla da bolje vidim tu usamljenu plovidbu usmjerenu prema Luci Ploče. Tada sam shvatila, dok je vapor brundajući tuka more tamo negdi ispod Šćedra, da ništa me se ne dira, ništa mi disonancu ne svira, ništa me ne nervira. Ka’ i onog galeba kojem sam se uvik divila, malo me šta interesiralo izvan svemira moje vlastite slobode. A… tako je valjda to kada noćima spavaš na podu, u šatoru s milijunima zvijezdica. I eto, to su vam dani provedeni u kampu, s mnogo energije i malo aktivne fabule.

Vaša V.