Prvih mojih zima u Zagrebu, po uputama moga ćaće i dužnostima krsnoga kuma, Ante Petrović se brinuo da svaku nedjelju jedem kuhano. Budući da je on i sam prvoklasni ugostitelj i vrsni bonvivan, poslovično smo obilazili vrhunske zagrebačke restorane; mnoge poznate i popularne, ali i one (ne)poznatije kultne za koje se zna samo po usmenim predajama. Među potonjima bješe i Klub na katu jedne zgrade blizu Trga, gdje se jede na poziv. Klub čega? Nisam sigurna, a ni lozinke se više ne sjećam baš jasno.
Ali sjećam se ispunjavajuće atmosfere krležijanske kavane, slobodne od namontiranih njuški i napuhanih glavešina, u kojoj se intelektualci iz raznih sfera života okupljaju oko domaćih jela, francuskih vina, te svjetskog sporta, kulture i mrvicu politike.
Tamo se susredosmo s legendarnim novinarom Perom Zlatarom i genijalnim (sada pokojnim) karikaturistom Davorom Štambukom. Kada je tijekom ručka moja čaša crvenog Hermitage-a došla blizu dna, mladi konobar je krenuo natočiti. U to ga g. Štambuk zaustavi i glasno uzdahne:
“Nikada ne nadolijevati! Čaša po čaša, zalogaj po zalogaj, koš po koš, ljubav po ljubav… jedno po jedno! Ne može se istom guzicom na dvi’ stolice jer se onda padne u đubar. Zato se damama (i gospodi) toči nova, a prascima nadolijeva stara. Upamtite to, mlađarijo!” ☝🏻
Ja jesam, pa idem kroz život gutljaj po gutljaj i mogu vam reći – koliko god me je [život] opijao, mamurlukom me još nije tresnuo. U to ime! 🥂
p.s. Fotka je tu da skrene pažnju, ne radi se o dotičnoj lokaciji. (Ili možda…?) 😉
Do čitanja, V.
vebeway 