Uncategorized

Book Review: O čemu govorim kada govorim o trčanju, Haruki Murakami

U usporedbi s većinom svjetskih autora njegova kalibra, Murakami je jedan od antijunaka budući da niti je boem, a niti raskalašeni bonvivan. On je zagrizeni trkač koji iznimno cijeni fokusiranost, ustrajnost i disciplinu, po čemu onda više liči uspješnim biznismenima nego filozofima. Naslov knjige ‘O čemu govorim kad govorim o trčanju’ posuđen je od Carvera što možda kroz parafrazu otkriva Murakamijevu vezanost uz ovaj sport. Naime, Carver umjesto trčanja spominje ljubav. Međutim,  Murakami u knjizi ipak ne daje direktan odgovor na pitanje sadržano u nazivu.

Prema riječima autora, trkači se obično dijele na one koji dok trče slušaju vlastito disanje i misle, i one koji dok trče slušaju glazbu i pokušavaju ne misliti. Murakami spada u ovu drugu skupinu. Dok trči, sluša omiljene glazbenike, ne razmišlja o pisanju, te pokušava samo upijati okolinu, ali mu u misli često doluta primamljiva slika točenog piva. Zbog toga ova knjiga, suprotno mogućim očekivanjima njegovih vjernih čitalaca, ne otkriva dublju dimenziju trčanja ili sponu trčanja i pisanja. Barem ne očito. Treba zato imati na umu da se radi o dnevničkim zapisima izabranima od strane samog pisca i sabranima u ovaj svojevrstan autobiografski tekst kojem je u osnovi četveromjesečno pripremanje za Newyorški maraton 2005. godine. Usudila bih se reći da je upravo u jednostavnosti istovremeno i najveća vrijednost ovih stranica – njihova nepodnošljiva ljepota običnosti.

Murakami je svoju trkačku karijeru započeo u zrelijim godinama, nakon što je 1982. ostavio jazz bar kojeg je vodio i u potpunosti se posvetio pisanju. Maltene religiozno se pridržava dnevne kilometraže od 10 km, a iza sebe ima po jedan maraton godišnje i brojne druge utrke među kojima redovito sudjelovanje na triatlonima (iako je pomalo i fobični antitalent za plivanje), te jedan ultramaraton (100 km).

Istrčao je i originalnu maratonsku dionicu između Atene i Maratona, u sklopu putopisnog članka kojeg je radio za jedan magazin. Tijekom tog pothvata sanjario je o hladnom pivu dok se temperatura dizala preko 40 Celzijevih stupnjeva, a na cilju je to pivo bilo lošije no li ga je on zamišljao. Tu Murakami zaključuje kako ništa u ovom svijetu nije toliko divno koliko iluzije osobe koja gubi razum.

Murakami hrabro progovara o neminovnim tjelesnim promjenama koje ga stižu nakon 50-e, o ograničenjima i razočaranjima, ali i o trijumfima, zanimljivim susretima na trkačkim stazama, te o omiljenoj glazbi. Iako ne opisuje brojne metafizičke sfere dugoprugaškog trčanja pa time odskače iz uobičajenog murakamijevskog svijeta, knjiga ipak hvata suštinu trkačkog života kroz opise svakodnevnih izazova s kojima se trkač susreće.

Knjigu bih preporučila svima koji se već bave ili će se tek početi baviti trčanjem jer objašnjava prostu ljepotu tog posebnog sporta u kojem čovjek zaista uspostavlja kontakt sa samim sobom učeći tako svakim treningom sve više o vlastitom biću – tijelu i umu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s