Takk, Ísland! (part I)

28. IV. – 5. V. 2017.

Kada smo poletjeli iz Budimpešte, nismo niti pomišljali da će let od četiri sata i dvadeset minuta potrajati dvanaest sati. Niti da će naše odredište umjesto Keflavika biti ponovno Budimpešta. Naime, uslijed nezgode prilikom nečijeg polijetanja s Keflavika, pista je bila zatvorena. Kako je to zasad jedina međunarodna zračna luka Islanda, u zemlju vatre i leda nismo mogli sletjeti prvog planiranog dana. Dogodilo nam se ono što nijedan putnik ne želi da mu se dogodi… izgubili smo dvadesetak dragocjenih sati. Međutim, pribravši se i dozvavši se optimizmu (jer pamet tada zakaže) odlučila sam iz nastale situacije isforsirati životnu poruku Univerzuma. Prije svega, i kratko vrijeme je odlično vrijeme kada ga se dobro organizira. Zato nemamo ni trenutka za gubljenje. A budući da smo tu noć proveli u Sofitelu, s Lančanim mostom kao susjedom preko puta, potvrđeno je i da je dobro sve što se dobro svrši. Gore spomenuta nezgoda je prošla bez ikakvih šteta po sudionike, a nas je naš prisilni plan B počastio odličnom kavom, mekanim kroasanima i svježim voćem za droučak. Nešto kasnije toga dana, već smo pili čaj od mente iz termosice i jeli sendviče u najboljem najgorem automobilu na Islandu…

I eto, živjeli smo život.

Reykjavik, glavni i najveći grad Islanda sa svojih 120 000 stanovnika (što je trećina islandske populacije), je najsjevernija svjetska prijestolnica neke suverene države. Kao i cijeli Island, komunalna infrastruktura Reykjavika je oslonjena na održiv koncept suživota s prirodom. S obzirom na obnovljive izvore energije na dohvat ruke, zemlja je minimalno oslonjena na fosilna goriva. Upravo geotermalna energija, kao najvažniji od spomenutih izvora, jedan je od odlučujućih faktora u gospodarskoj stabilnosti države. A iz istog razloga se Reykjavik ubraja među najčišće gradove svijeta. I doista, nebo gore na Sjeveru je toliko čisto da baca potpuno novo svjetlo na činjenicu zašto igla na kompasu baš uvijek pokazuje Sjever.Osim što je jedan od najčišćih, Reykjavik je i jedan od najskupljih gradova svijeta. Ipak, visina cijena i životnog standarda nije praćena jednakom visinom nebodera i blještavilima kakve je za očekivati od skupih metropola. Kuće su uglavnom građene betonom i limom sa začuđujuće tankim zidovima u donosu na surovost tamošnje klime. Međutim, upravo surovost klime je razlog takvoj građevinskoj praksi. Suprotno mojim razmišljanjima, teški zidovi i masivne građevne konstrukcije samo otežavaju održavanje. Nema te ljudske tvorevine koja bi mogla isprkositi silama prirode do kraja, što Islanđani jako dobro znaju. Zato grade montažnim, lako zamjenjivim i popravljivim materijalima da bi bili spremni za brze promjene i popravke. Već kroz spomenute observacije sam shvatila da je održivi razvoj za Islanđane način života, a ne puki projekt. Međutim, Reykjavik ipak krasi i dašak modernizma. Poslovna zona, ako tako mogu nazvati kvart veličine Trga bana Jelačića, u svojim staklenim plohama odano zrcali planinu Esjan koja joj leži sučelice s druge strane zalijeva. Sve to zajedno čini jednu jedinstvenu liniju horizonta, podvučenu zajedničkim nazivnikom svih gradskih sastavnica – jednostavnošću. Arhitektura Reykjavika je prožeta jednostavnošću.

A da je jednostavnost ultimativna manifestacija ljepote, svjedoči i Sólfar, ilitiga Sun Voyager. Kao skulptura posvećena obećanju neotkrivenog teritorija, napretka i slobode bila je upravo savršena polazna točka naše islandske avanture. Lungomare Reykjavika završava u staroj luci, ali krije i još jednu impresivnu znamenitost – koncertnu dvoranu melodičnog imena Harpa. Kao prva asocijacija na ime Harpa, javlja se instrument. Ali Harpa ima značenje i u nordijskom folkloru, a označava mjesec kojim počinje ljeto. Povezivali je s instrumentom anđela ili početkom ljeta, sasvim je svejedno. Ovo remek djelo savršeno se uklapa u melodiju okolnih planina i hladnog mora, baš kao što ljetni povjetarac savršeno zaokružuje lijeno popodne na vrućoj plaži.
Svakako najpoznatija znamenitost Reykjavika je Hallgrímskirkja, upečatljiva znamenitost vidljiva iz svakoga dijela grada, kao zvijezda Sjevernjača. Prostranom, svijetlom i smirenom unutrašnjošću crkve dominiraju impozantne orgulje. Ispred crkve stoji američki dar Islandu, kip Leifuru Eirikssonu. On je prvi Europljanin koji je otkrio Sjevernu Ameriku, prije Kristofora Kolumba. Povijesno nemaju zajedničkih točaka, ali trg crkve i kipa mi je izgledao kao moćan jedrenjak s odlučnim Eirikssonom na pramcu i Hallgrímskirkjom kao snažnim jedrom.

Ostatak grada je skladan i sladak, u bojama. Darovni koncept dućančići, kafeterijice, barovi i umjetničke galerije. Naš boravak u Reykjaviku se poklopio s dolaskom ljeta (početak svibnja) pa smo vidjeli slavlje u tu čast. Ulice su bile pune kostimiranih ljudi, a nekolicina se skinula do gola za trkačke solo dionice. Jasno je da su Islanđani istinski sretni ljudi. Bez posebnih povoda, poticaja ili pomagala, oni su samo sretni.

Lučki dio grada priča autentičnu priču o ribarskom životu stanovništva. I morski specijaliteti su najbolji baš u luci. Među tradicionalnim jelima svakako posebno mjesto zauzima Rotten Shark, jelo koje je navodno toliko groznog okusa koliko i imena, a radi se o mesu morskog psa koje šest tjedana odstoji u zemlji prije negoli se pripremi. Vrlo egzotično, moram priznati, ali to je valjda neka vikinška stvar pa neću ulaziti u to svojim nježnim dalmatinskim nepcem. U zemlji pečen toplinom lave se također sprema i tradicionalni rúgbrauð. Rúgbrauð doslovno znači ‘raženi kruh’. Islandski jezik ne poznaje nepotrebne komplikacije i besmisleno uljepšavanje nazivlja. To je, dakle, raženi kruh slatkog i nježnog okusa. Tradicionalna kuhinja nudi još i Sheepshead (nomen est omen, ne moram mnogo objašnjavati), zatim prozirni liker koji bi kod nas bio kvalificiran kao ‘za prozore’, te razne juhe od mesa i jastoga. Nažalost je cjelokupni gastronomski doživljaj ograničen zbog astronomski visokih cijena. Pod pojmom ‘astronomski’, točno to i mislim. Orijentira radi: najjeftinije jelo u restoranu je povrtna juha, čija cijena ne pada ispod 14 eura. Zato nam se prehrana bazirala na menijima složenima među policama supermarketa. Ali i to je u suštini bilo domaće. 🙂

Ono što ćete kao posjetioc Islanda zasigurno obići jest Golden Circle. Radi se o 300 km dugoj panoramskoj cesti oko Reykjavika na kojoj se nalaze najpoznatije turističke atrakcije.

Prva točka je Nacionalni park Thingvellir, ‘Polje sabora’. Tu su se 930. godine počeli sastajati Vikinzi. Sastajali su se jednom godišnje, na dva tjedna u lipnju. Njihov sabor, centar društvenog života, tradicionalna zakonodavna i sudska skupština, zvao se Althing. Kasnije u srednjem vijeku su se, u duhu kršćanske inkvizicije, ovdje počele izvršavati i poprilično brutalne tjelesne kazne. Obilazeći lokalitete Drowning Pools (kaznionice rezervirane za žene) i Gallows Rock (one za muškarce), nastojala sam zanemariti mračni vjetar dalekih represivnih vremena. Ali unatoč strahotnoj noti, mjesto odiše monumentalnošću i globalno velikom kulturnom važnošću. Naime, nakon onih u staroj Grčkoj, Althing je najstariji parlament svijeta. A za razliku od onih u staroj Grčkoj, on se na ovom mjestu održao sve do 1798. godine, kada su ga Danci ukinuli.
Thingvellir još i više fascinira kao područje gdje je rascjep među tektonskim pločama ne samo vidljiv, već i vrlo opipljiv. Lagana šetnjica raspuknutim stijenama, atraktivni slap Öx, veliko jezero Thingvallavatn, i pukotina Silfra u kojoj, uz dozvolu, možete roniti doslovno među kontinentima… Već samo ovo mjesto je definitivno vrijedno svačije bucket liste.

Druga točka Golden Circle-a je geotermalno Haukadalur polje visoke seizmičke aktivnosti. Među višebrojnim karakterističnim bazenima u kojima lagano vrije voda, najpoznatiji su Geysir (po kojem je ova prirodna pojava i dobila ime) i Strokkur. Dok se Geysir smirio i sada samo pozdravlja lijepim okom, Strokkur i dalje divlja izbacujući vrele mlazove od dvadesetak metara prosječne visine. Voda u bazenčićima je neodoljive boje, ali i nezamislive vrućine. Zbog praznovjerniih, civilizacijom ispranih umova, mnogi su turisti u gejzire bacali novčiće za sreću. Zbog tog nerazumnog fenomena ljudskog ponašanja, uokolo su postavljene zabrane takvog ponašanja jer priroda ne mari za naše novce, a nagrizeni ostaci metala samo je nagrđuju.

Sljedeći na ruti, jednako fantastičan, čeka veliki Gulfoss, ‘Zlatni vodopad’. Nalazi se u kanjonu ledenjačke Hvítá rijeke i preko dvije skaline pada između 70 metara visokih stijena. Početkom dvadesetog stoljeća engleski je biznismen razvio ambiciju za podizanjem hidroelektrane na Gullfossu. Stanovita Sigríður Tómasdóttir, koja je odrasla u blizini, na to je prosvjedovala prijetnjom da će se onda ona baciti u slap. Zahvaljujući njenom hrabrom aktivizmu, do industrijske intervencije nikada nije došlo, a Gullfoss i dalje moćno dominira vidikom demonstrirajući snagu netaknute prirode. Sigríður je također često vodila i hiking grupe ovim ne baš pristupačnim terenom. Tako je, osim kao jedna od najpoznatijih zaštitnica islandske prirode, ostala zapamćena i kao žena koja je utabala staze nevjerojatnih pogleda.Krater Keriđ, danas jezero, sa svojim specifičnim crvenim kamenjem, četvrta je točka ture, i nama je bio mjesto za piknik. Slojevi zemlje i vegetacije koji izviru iz crvenog kamenjara pružaju fantastičan vrtlog boja i ne znam koji bi se luksuzni interijer mogao mjeriti s takvim objednim ambijentom. Čak i kad nam je objed bila obična konzerva tune i kukuruz.

Osim geoloških spektakularnih pojava, svugdje smo susretali simpatične islandske konje, pa tako i u obilasku Golden Circle-a. U mom itineraru su bili pod muss. To se pokazalo i potpuno opravdanim budući da je druženje s tim plemenitim životinjama došlo kao endorfinska kruna ovom prvom ozbiljnijem kontaktu s islandskom prirodom.

A na cesti smo susreli i vozilo koje me je fasciniralo kao svjedok uvjeta što vladaju islandskim putešestvijama. Autobus terenac je sasvim običan autobus, ogoljenih guma što mu pruža sasvim neobičan izgled. Razmišljajući kuda se to vozi, lagano sam počela spoznavati u kakvoj se divljini zapravo nalazimo. Ipak je Golden Circle civilizacijski ukroćena ljepota, skoro nešto kao zoološki vrt. Zemlja nam je toga dana doista otkrila malo svoje živosti i moći, ali to je bio tek senzibilan gležanj što sramežljivo proviruje ispod duge halje tajnovite dame. I unatoč svim hipnotizirajućim bojama, dinamičnim pojavama i osebujnim reljefima, još uvijek nismo bili ni blizu onoj zapanjenosti po kojoj ćemo kasnije pamtiti Island…

(nastavak slijedi) 😉

V.