TRAVANJ, 2017.
Kada mi je vrijeme za Crnu Goru, vikende obično provedem na moru. Međutim, nedavno subotnje jutro zateklo me u Podgorici, što je jako rijetka situacija za mene. Vrijeme koje sam imala pred sobom tražilo je pažljivo promišljanje kako ga provesti. Nakon kraćeg odvagivanja opcija, izbor je pao na podgoričke planine, nauštrb podgoričke špice. Kučke planine naziv nose po plemenu Kuči, a obilazak je uobličen u 65 kilometara dug panoramski prsten – Krug oko Korita. Krug u užem smislu čini trinaest edukativno-gastronomsko-sportskih stanica, uz mogućnost širenja izleta skretanjem na Bukumirsko i/ili Rikavačko jezero. Cijeli put je precizno označen prometnom signalizacijom i planinarskim markacijama, te je detaljnije razrađen na mapi.
Izbor se pokazao punim pogotkom jer se Krug oko Korita najkraće može opisati kao savršeno zaokružen dan.
Već na 15-ak minuta vožnje od grada nalazi se prva stanica, spomenik Novaku Miloševu Vujadinoviću (1835. – 1892.). Osim spomenika, na prvoj stanici se nalazi i vidikovac. S njega se za sunčanih dana, kakvih je u Podgorici prosječno 200-tinjak u godini, kao na dlanu vide Podgorica i Skadarsko jezero. Povijesni značaj ovoga mjesta odnosi se na Fundinsku bitku, kada su 2. kolovoza 1876. crnogorski muževi obranili svoje domove od četverostruko brojnije turske vojske. Slično junaštvo poznato je iz 17. stoljeća za moj rodni grad, kada su Šibenčani konačno skršili turske agresije prkoseći svim šansama koje su išle u korist jačeg i brojnijeg neprijatelja. Zato me ovakve priče posebno otjeraju u razmišljanje o krvavoj povijesti, nikada mirnoj, ali uvijek interesantnoj. Što se Vujadinovića tiče, on je bio alajbarjaktar crnogorske vojske i perjanik Kralja Nikole. Za svoje pothvate odlikovan je ruskim carskim ordenom i sabljom optočenom sa 74 draga kamena, za 74 posječene turske glave. Sablju, inače čuvanu na Cetinju, također krase i ugravirane riječi časnoga junaštva: “Koljem dušmane u boju, ako kleči ne udaram.” Današnji najglasniji ‘ratnici’ vjerojatno ni ne razumiju što je to časno junaštvo i poštivanje onih koji su pali na koljena. Sanjarska opaska od mene, znam. Da se vratim panoramskom izletu…
Neumoljivi sjeverac i nestrpljenje da vidimo ono što slijedi brzo su nas odvukli dalje. Nakon idućih 15-ak minuta stigli smo do druge stanice rute, utvrđenoga grada na brdu, Meduna. Rodno je to mjesto vojvode, pjesnika i jednog od prvih podgoričkih guvernera Marka Miljanova (1833. –1901.). Iznad rodne kuće Miljanova, danas muzeja, nalazi se srednjovjekovno utvrđenje Medun. Prethodio mu je ilirski kastrum Meteon iz 3. ili 4. stoljeća prije Krista. Negdje polovinom 2. stoljeća naše ere utvrdu su osvojili Rimljani i razvili naseobinu, koja već dva i po’ tisućljeća preživljava mnoge povijesne epohe, a danas broji stotinjak stanovnika. Kratki i strmi uspon vodi do crkvice i groba Miljanova na vrhu tvrđave. Imajte na umu da, penjući se gore, gazite originalnim stepenicama iz vremena Ilira.
Memorijalni muzej, koji smo potom posjetili, vremeplov je u neka tragična, ali vjerojatno i radosna vremena. Okupacija i neprestane navale Turaka, kao i opće nestabilna ratna povijest Europe jasno daju do znanja zašto to vrijeme karakteriziram kao tragično.
Obilaskom eksponata, uz muzejski audio vodič dostupan na engleskom i crnogorskom jeziku, možete saznati sve najvažnije činjenice o ondašnjem životu. Prilično je zanimljiva i spomena vrijedna tehnika medicinskog zahvata šaronjanja. Radi se o primitivnoj kirurgiji glave koja iziskuje iznimnu vještinu, a prenašala se s oca na sina. Zahvati su se obavljali uz samo dva pomagala – alkohola kao anestetika i skalpela kao alata. Vjerovali ili ne, na 300 pacijenata došao je samo jedan smrtni slučaj.
Slušajući spomenuti audio vodič, ostala sam bogatija i za još jedno iznenađujuće saznanje. Ono o prosperitetnoj multikulturalnosti toga naroda. O tako jedinstvenoj baštini najbolje svjedoče tradicionalne narodne nošnje. Najraskošniji primjerci (uglavnom pokazatelji visokog društvenog statusa) bogato su ukrašeni nakitom i drugim obilježjima triju različitih konfesija. Brakovi među ispovijestima bili su način života, a takvo jedinstvo je zasigurno doprinosilo snazi prkošenja neprijateljskim vojskama toga vremena. Također, neminovno je i da se mnogo feštalo zbog proslava različitih svetkovina i običaja. Zbog toga sam dotična vremena okarakterizirala i kao radosna. Nesumnjivo je, međutim, da su bila itekako zanimljiva.
Nakon kratkih, ali slatkih edukativnih crtica, krenusmo dalje prema 30 kilometara udaljenoj visoravni Kučkih Korita. Krivudavim, živopisnim i surovim putem prohujali smo pokraj tipičnih kontinentalnih crnogorskih sela Ubli i Orahovo, također stanica panoramske rute. Ali ne bismo mi bili mi da ipak nismo odlučili malo začiniti dan. U namjeri da toga dana sjednemo i na obalu Bukumirskog jezera, skrenuli smo s osnovne ceste i našli se na putu ka skrivenom glacijalnom dragulju u podnožju Komova. Jezero prati legenda o prokletstvu. Naime, u dubinama jezera živjela su (ili još uvijek i žive?) mitska bića koja su sijala strah. Nomadski narod Bukumiri, tada stanovnici jezerske okoline, zapalili su šumu kako bi bića istjerali iz vode. Za kaznu ostadoše prokleti da će se međusobno poubijati, kako je na koncu i bilo. Doduše, krajolik svoju mističnost ne duguje toliko samoj legendi, koliko nevjerojatnim pejzažima. Prolazeći tim kršem, nisam se mogla oteti dojmu o zasebnom životu planine, potpuno neovisnom od svega što smo ostavili za sobom skrenuvši s prometnice na bijeli put. Jedini znaci ljudske ruke su katuni. U surovosti planinske ćudi, moram priznati da su mi ulili osjećaj sličan onome što ga brodovima ulijevaju svjetionici na oceanskim hridima. Nažalost, do samog Jezera nismo uspjeli doći. Zbog snježnih nanosa bilo je nemoguće proći automobilom, a budući da smo istoga dana namjeravali dovršiti prsten oko Korita, nismo se upustili u trosatno pješačenje. No dobro, vile Bukumirke ću upoznati nekom drugom zgodom. Sada me više zanimalo Grlo Sokolovo, kulminacija ovog inspirativnog izleta.
Da bismo došli do Grla Sokolovog, prvo smo morali doći do šeste stanice panoramske rute, Kučkih Korita, odakle do Grla vodi pješačka staza duga 4.8 kilometara. Tamo su nas u restoranu Dubirog toplo ugostili pas Bubica i njegov gazda. Zbog toga je naša okrjepa trajala nešto dulje od planiranog, pa smo započeli uspon tek u sumrak. Srećom, staza je odlično planinarski markirana i pogodna za samostalni kraći hiking čak i u te sate. (Naglasila bih da ovo nikako nije preporuka za sutonski ili noćni hiking, jer se ipak radi o divljini gdje ima raznih opasnosti, a posebice divljači. Što je i logično, zar ne? Tako da – drž’te se dana i opremite dobrom obućom!)
S visine od 1557 mnv, Grlo Sokolovo pruža nestvaran pogled na kanjon rijeke Cijevne i vrhove Prokletija, među kojima je i najviši vrh svih Dinarida – Maja Jezerces, na 2694 mnv. I ovo mjesto svoje legende ima, a najpoznatija je ona o mladom vojniku ranjeniku. Nesretnog mladića je na stijeni ugledao sokol, uzeo u kljun njegovu maramicu, odletio do obližnjeg izvora i uronio je u izvorsku vodu. Potom je doletio nazad kako bi ga okrijepio. Sokolovo kretanje danima je promatrala vojnikova majka i tako pronašla svog sina. Vidikovac se nalazi na samoj granici Crne Gore i Albanije, ali stvara osjećaj kao da se nalazi na samoj granici svijeta. Pozicija je to koja doista ističe vrijednost trenutka: ovdje i sada, na rubu prošlosti i ponoru budućnosti, događa se Život. I baš je sjajan, baš takav.
Spustili smo se drugom stranom, pritom uživajući u ostatku zalaska Sunca iza obronaka moćnog Huma Orahovskog. Nastavili smo rutu oko Korita prolazeći kroz zatrijebačka albanska katolička sela Deljaj, Stjepovo i Rudine. Već nas je hvatao mrak pa se nismo zaustavljali i na tim stanicama, koje također pružaju jednako spektakularne vidike na smaragdnu Cijevnu.
Panoramski krug se polako zatvarao kako smo se primicali lokalitetu Fundina. To je mjesto gdje se odvila junačka bitka spomenuta na samom početku ovog zapisa. Inače, Fundina svoje ime latinskog porijekla duguje brojnim vrelima, a znači – izvor. Obilje vode, povoljan geografski položaj i izobilje Sunca odnjegovali su taj ”kučki vrt”, smješten na visini od 700 mnv.
Zaokružili smo dan zatvorivši Krug i počeli se vraćati prema Podgorici. Imala sam osjećaj da idem prema portalu koji će me vratiti u urbaniziranu dimenziju 21. stoljeća.
Krug oko Korita nije samo cesta od 65 kilometara u okolici grada, već i lenta vremena od više vjekova. Vodi kroz neke druge dimenzije, priča priču o prošlim običajima i ljudskim sudbinama, a istovremeno naglašava postojanost i vječnost Majke Prirode. Kada vjerujete u fiziku kao Einstein, procijepi između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti su vam samo iluzija. Tako vam je i kada odete u đir Krugom…
Ne znam je li do svježeg planinskog zraka ili svih vizualnih delicija, ali bila sam mirna, sita i opijena ljepotom. Upravo sam se vraćala s jednog od onih puteva gdje se moguće izgubiti isključivo u pravom smjeru.
V.
vebeway 