Long Island

~ U dubokoj sam zimi naposljetku shvatio da u meni počiva nepobjedivo ljeto. Albert Camus.

Jedne hladne veljačke noći, negdje oko četiri popodne, uzela sam pauzu od posla bez kraja. Bila sam iscrpljena i pomalo indisponirana, a onda je negdje oko mene zatitralo stanje blažene ljetne fjake. Mogla bih se zakleti da sam osjetila povjetarac na koži, miris soli u kosi i zvuk cvrčaka s borova. Fatamorgana je imala obličje Dugog otoka, gdje sam kampirala prošloga ljeta. Ludilo su bili dani, al’ to je normalno skroz, jer bia je kolovoz. 🙂

Početkom drugog tjedna osmog mjeseca 2016. godine, nas je četvero izletnika krenulo iz Šibenika za Dugi otok. Opremili smo se potrepštinama za preživljavanje: konzervama, pomidorama, voćkama, kruhom, Autanom… Gledajući popis za kupovinu toga dana, netko bi nas opravdano mogao kategorizirati kao češke turiste.

Međutim, izbor vina ipak je odavao da se radi samo o avanturistima željnima robinzonskog odmora. U Gaženici smo bili osuđeni na trosatno čekanje trajekta budući da smo raniji propustili. Sunce je peklo, a poslovična dalmatinska ljubav prema sidenju na kavi je isparavala. Strpljeni – spašeni, dočekali smo vapor i konačno otplovili ka Dugom otoku, u susret savršenim danima.

Dugi otok pripada vanjskom nizu zadarske otočne skupine sjevernodalmatinskih otoka. Dug je 44.5 km, a širok između 2 do 4,6 km. Takav specifičan geografski oblik pruža jedinstvene prizore prilikom vožnje otokom. Mjestimice je kopno toliko usko da je more u neposrednoj blizini ceste, s obe strane. Vožnja tim dionicama podsjeća na hodanje po užetu. Otok se ubraja među srednje naseljene hrvatske otoke, sa svojih 2873 bodula koji i dalje žive u skladu s prirodom. Dok južnodalmatinske otoke krasi nešto finija divljina i vrlo bogata hedonistička ponuda, sjevernije dalmatinske otoke odlikuje gruba divljina pripitomljena tek toliko da joj se može pristupiti. Zato je Dugi otok, lišen ljetovališnih popratnih sadržaja, idealan izbor za eskapističko druženje s prirodom.

Na jugoistočnom kraju otoka prostire se Park prirode Telašćica, naše prvo odredište. Uvala Telašćica je najsigurnija i najveća prirodna luka u Jadranskom moru. Strmci otoka uzdižu se do 161 m nad morem, obrušavajući se u dubinu do 90 m. Budući da je Dugi otok jedan od vanjskih otoka naše obale, te su litice kao rub svijeta. Tamo vas čeka gledanje slobodi u oči, osjećanje strahopoštovanja i potpuni mir. Možda je zato Mir i ime ljekovitog slanog jezera skrivenog u unutrašnjoj strani Telašćice.

Telašćica je i dom veoma posebnih bića, iznimno važnih u tradiciji nas Dalmoša. Magaraca. Tvrdoglave su to, ali iznimno dobroćudne, izdržljive i spretne životinje. Obožavaju tu i tamo malo stati i živjeti pomalo. Na primjer, baš su toga dana predano provodili demonstraciju fjake. Pozdravivši njih, pozdravili smo i čarobnu Telašćicu.

Nego, javljala se glad. Za večeru smo odabrali jedan od vrhova Dugog otoka. Nema dovoljnog broja zvjezdica za dostojnu ocjenu te večere. S jedne strane Kornati pozlaćeni sjajem Sunca, s druge strane samo to Sunce boji nebo vatrenim bojama. Između ta dva spektakla, najvoljeniji ljudi posjedani u krug oko sendviča s mesnim i pomidorama. Aj, ko to more platit!

Ružičasto Sunce na koncu je zaronilo u modro more na horizontu, a mi smo krenuli sjeverozapadno, prema azurnoj plaži Saharun. Tamo smo se odlučili utaboriti. Na putu nas je impresivnom pojavom počastila ogromna sova. Ljepotica je nečujno, ali suvereno proletjela ispred automobila, pokazavši pritom svu zadivljujuću nadmoć prirode i oduzevši nam dah. Tako nahranjenih tijela i duša, stigosmo na Saharun.

Šatore smo podigli na čistini u borovoj šumi, gdje je danju parking. Dok su naše jače polovine kovale ratni plan, moja Brb i ja smo, poduzetne kakve jesmo, uzele stvar u svoje ruke. Brb se pokazala vrsnom konstruktoricom šatora, iako joj je jedinoj bilo prvo kampiranje. A onda mi se zabrinuto obratila da nešto šuška u grmlju. Na trenutak nisam znala što je pametno odgovoriti. Međutim, ona je starija sestra trima mlađima, a osim toga smo nas dvije provele četiri godine dijeleći klupu i sve što nose srednjoškolski dani. Zbog toga sam znala da može podnijeti okrutnu stvarnost pa sam joj iskreno prošaptala: ‘Da… u divljini žive divlje životinje.’ Ruku na srce, što je vepar naspram puberteta?

Pošto je stambeno pitanje riješeno, uzeli smo vino da s morem nazdravimo životu. Saharun nas je dočekao vedrim nebom urešenim milijunima zvijezda. Na zrcalnom moru spavale su jedrilice, a njihovi jarboli sjajili kao nastavak zvijezda na Zemlji. Sve oko nas je svjetlucalo. Zvjezdana noć na dugootočki način ponukala bi Van Gogha na još jednu verziju poznatog motiva.

Spavanje u šatoru redovito biva prekinuto prvim zrakama Sunca. Ali rano buđenje podrazumijeva i uživanje u privatnosti. Saharun se iskazao svom svojom ljepotom baš u tim trenucima dok je još i naplata parkinga spavala. Cijela plaža samo za nas. Uživali smo u svakom zrncu soli nestvarno azurnog mora, još nezamućenog kremama za sunčanje i ostalim turističkim asesoarima. Odmakom jutra, počele su pristizati majke s djecom, tinejdžeri s loptama i djevojke s uljima. To je, dragi moji, uvijek definitivni znak za strateško povlačenje. Smjestili smo se na štekat ispod borića, u ‘lad gdje povjetarac pleše praćen taktovima opuštajuće glazbe. Nije moglo bolje…

No, čak i kada mislite da ne može bolje, Dalmacija vam dokaže suprotno. Nakon Saharuna, put nas je nanio na svjetionik Veli Rat. Izgrađen je 1849. godine i najviši je svjetionik Jadrana sa svojih 42 m visine. Plaža okolo je divlja i stjenovita, obrađena jugom i valovima. More na tom dijelu otoka je relativno plitko, za razliku od mora ispod spomenutih klifova Telašćice. Zbog tako opasnijih navigacijskih uvjeta u tom dijelu mora, sasvim je jasna važnost Velog Rata. U labirintu morske ćudi, svitlost lanterne jedini je znak sigurne plovidbe.

Nomadski život, zezanje s dronom, čentrun (lubenica), brćkanje u moru našem sinjem i guštersko sunčanje na stijenama zaokružili su nezaboravan spoj s Dugim otokom.

Pri početku ovoga zapisa kvalificirala sam opisane dane kao savršene. Ali, krivo sam vas navela. Nisu bili savršeni jer su bili prekratki. To je problem s Dugim otokom. Toliko je magičan da je svo vrijeme ovoga svijeta tamo prekratko. Ipak, dok mi u hladnom Zagrebu uz vrući čaj od mente vrijeme nemilosrdno dugo teče, na vrućem Saharunu uz Long Island Iced Tea vrijeme je na te kratke trenutke stalo i ostalo.

Pauza je došla kraju i trebalo se vratiti na posao. Ne znam je li navala energične motivacije za okršaj s nadolazećim rokovima bila posljedica meda u vrućem čaju ili su pak za to zaslužne refleksije bezbrižnosti i sreće. Bit će da je još jednom duboka zima probudila to nepobjedivo ljeto što počiva u meni.

Vaša V.