Bleding Love

19. – 20. XI. 2016.

Ne zove se novembar bez razloga studeni. Naime, studeno subotnje rano jutro, kada nebo više liči na gluho doba noći nego na morning glory, nikako nije vrijeme koje biste poželjeli provesti izvan udobnog kreveta. Ipak, trebalo se izvući iz te topline i smjestiti u hladan automobil. Cure su već stizale dok sam se ja kotrljala po stanu i taman prekrižih sve s popisa zadataka za Bled roadtrip kada su me pozvale da siđem.

Girls roadtrip na koji smo se uputile uvelike se može uzeti kao pojednostavljen prikaz našeg zajedništva kroz život. Smijeh, suze, sreća, raznovrsni stavovi, istovrsni osjećaji… Ukratko: razilaženja, nalaženja i snalaženja, ali nikad mimoilaženja. Na putu smo bile počašćene cijelom lepezom vremenskih (ne)pogoda, svojstvenih promjenjivoj jeseni i životu kao takvom. Iako mi te sitnice nikad ne predstavljaju značajnije otegotne okolnosti za kormilom, navigacijske asistencije i uopće prisutnost mojih cura stvorile su uvjete plovidbe ravne onima za vrijeme bonace na moru. Zato ne mogu da ne promišljam o važnosti ljudi u životu jedne osobe. Čak i one izrazito individualne kao što sam ja. Zoon politikon, istaknuo je Aristotel razlikovnu odrednicu ljudi naspram ostalih živih bića. Istina je, doduše, da je svaka osoba ipak sama sebi najbolji prijatelj i najgori neprijatelj, ali stvari su umnogome jednostavnije kada imate pogonsko gorivo za pokretanje ove duše zarobljene krvlju i mesom. Govorim o ljubavi, dakako. Roditeljska, bratska/sestrinska, prijateljska, romantična, ona prema samome sebi… Nema tog energetskog resursa koje nam može nadomjestiti ljubav kao gorivo. Grije nas, pokreće, diže, ponekad i spusti, ali beziznimno nas čini živima.

Dunkve, krenusmo oko 9 sati iz dragog našeg Zagreba prema državi čija je nominalna sastavnica baš ‘ljubav’ po engleski. LOVE. Malena, ali slatka, Slovenija je svakako zemlja za lagane izlete u intimnim aranžmanima. Njezino glavno administrativno središte leži na rijeci Ljubljanici po kojoj nosi ime, a više kultura predaje u svojim mitološkim pričama kako su ga baš one osnovale. Nad Ljubljanom i onda i sada i uvijek bdije jezerski  Zmaj. Ulice u podnožju Ljubljanskog grada ogrnute su romantičnom i mističnom atmosferom. Jednom rječju – bajkovite su! Život se odvija na obalama Ljubljanice oko Tromostovja, projektiranog 1842. Odmah pored, Prešerenov trg stoji kao svojevrsno središte čitavog slovenskog duha. France Prešeren bio je pjesnik nesretan u ljubavi, ali neumoran u opjevavanju iste. Simbolično, njegov je kip okrenut njegovoj velikoj ljubavi Juliji Primić čiji je lik ovjekovječen u fasadi kuće točno nasuprot pjesnikova. Osim o ženama, Prešeren je 1844. spjevao i današnju slovensku himnu “Zdravljica”, prožetu idejama o slobodi mišljenja i slavenskoj političkoj svijesti. Ljubljana, hiža Zmaja koji budno motri s Ljubljanskog grada, osim baroknim kupolama, vrvi i mnoštvom konceptualnih butika od kojih je svaki na svoj način bajka u bajci. Također, širok je i izbor za gastro turiste, što smo svakako morale iskustveno dokazati. Ljubljanu je ovaj put resila jesenska kiša, ali garantirano je jednako lijepa i u zimskom, proljetnom, i ljetnom ruhu.

Na Bled stigosmo predvečer. Dobro, oko 16 sati, ali dođe na isto. Ako u Ljubljani stanuje Zmaj, onda na Bledu sigurno obitavaju male vile i plešu površinom jezera. Prizori kao iz bajke: jezero s otočićem i crkvom pod budnim okom Blejskog grada na litici, zaštićeno moćnim vrhovima Julijskih Alpi, koje su već sada bijele. Dodajte tomu slavne Blejske kremšnite i doista ćete se uštipnuti ne biste li se uvjerili da ne sanjate. Uz baroknu crkvu Uznesenja Marijina vezana je legenda. Prema predaji, mlada plemkinja Marija koja je živjela u Blejskom gradu je dala izgraditi kapelicu na otočiću u spomen svome stradalom mužu. Prilikom transporta, zbog jake oluje potonulo je zvono namijenjeno kapelici. Očajna i bez nade, plemkinja je ostavila sve i postala redovnicom u Rimu. Nakon njezine smrti, papa je naložio da se izlije novo zvono i podigne crkva na Blejskom otočiću. Danas, svakome tko zazvoni na to zvono, zaželi želju i vjeruje, želja će se ispuniti. Navodno.

Osim vožnje brodićem i posjeta slavnoj crkvi i zvonu, boravak na Bledu u toplijim godišnjim dobima nudi i mnogo drugih aktivnosti: hiking, trekking, rafting, sup, i slične avanture. Jesen i Bled, međutim, koliko god bili bogati bojama i pričama, nemaju tako bogatu ponudu. Nema ludih provoda niti adrenalinskih avantura, tako da smo subotnju večer provele gledajući film u društvu Korejca koji je osim nas bio jedini gost hostela. Kroz prozor smo se divile Blejskom gradu što s litice svijetli iz guste magle. Pitam se obitava li plemkinjina duša danas tamo. Sutradan smo malo aktivnije pristupile lokaciji, te smo se penjale na liticu do Blejskog grada odakle puca pogled na cijelo jezero i otočić. Nakon toga smo jele kremšnite i pile kavu s vrapcima, šetale obalom alpskog bisera, fotkale, tražile da budemo fotkane… sve što obično rade turisti. Imale smo i ambicioznije ideje za taj dan, ali za razliku od običnih turista, mi smo bile na girls duhovnoj obonovi, a uz to smo i Dalmatinke tako da smo ipak planu pristupile ‘pomalo’. I bilo nam je odlično! Imale smo naš vikend, uživale u alpskom zraku i time priuštile sebi psihološki spa tretman potreban svim ljudima s vremena na vrijeme.

Ovaj roadtrip nije me odveo kilometrima daleko, ali ipak je imao dalekosežan domet. Naposlijetku, ima li veće pučine za čovjeka od one u njemu samome? Svako kretanje, pa tako i vožnja, za mene predstavlja dimenziju kontemplacije, meditacije, odnosno najjednostavnijeg postojanja. Budući da sam bila u društvu osoba koje su mi među najbližima, koje poznajem godinama i koje vremenom samo sve više cijenim, ovo kretanje bilo je obilježeno melankoličnom retrospektivom i optimističnom perspektivom. U dva dana prošle smo skoro pa sve etape našeg odnosa, ali i naših osobnih razvijanja. Pri tome se još više zbliživši.

Vrijeme je bilo osebujno tijekom ta dva dana, ali nas posebno nije mazilo na povratku. Spustila se gusta magla od koje se jedva vidio prst pred nosom. Iskopale smo neke moje stare CD-eve od kojih je jedan postao finalna zvučna podloga tog vikenda. CD je nastao jos u mojim osnovnoskolskim danima, a vremenom je prešao iz sobne stare linije u pretinac automobila kada sam počela voziti. Nisam ga preslušavala gotovo nikad. Ali, ‘da se nađe’. I, evo, našao se. Lista pjesama, iako sastavljena u tako ranim godinama (a možda baš zato), odaje dosta o mojoj osobnosti. Ovom prilikom je dobro poslužila kao putokaz u nemilosrdnoj magli, dok su moje suputnice bile nešto kao dodatna oprema za tu istu maglu.

Netko je jednom rekao: “Osjećati zahvalnost i ne izreći ju jest kao umotati dar i ne darovati ga.” Zato bih željela zaključiti ovaj zapis zahvalnošću. Prije svega, veoma sam zahvalna na svemu u životu. Ipak, najviše zahvalnosti ide prema ljudima koji mi iz dana u dan uljepšavaju život: obitelj, prijatelji, partner… Autor spomenutog citata istaknuo je i da svakoga dana imamo 86 400 sekundi od kojih makar jednu možemo odvojiti za izricanje zahvalnosti. Možda mene sveopća blagdanska histerija, ovaj prekrasni Advent, dodatno inspirira kada kažem da jednu od tih silnih sekundi odvojite i da biste im rekli da ih volite. Njima – vašoj dodatnoj opremi za guste magle. Odmah!

15078603_10154113378422965_4364414680001918562_n.jpg

V.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s