21. – 24. X. 2016.
Beograd. Mnogima, Beograd je sinonim za lude noćne provode s tendencijom prerastanja u niz nejasnih višednevnih događaja. Meni, Beograd je sinonim za hranu začinjenu boemštinom. Sada kada sam to napisala, vjerujem da će se mnogi koji su okusili Beograd složiti sa mnom.
Ovaj put me u Beograd odvelo vjenčanje. Ne moje.
Koristeći aplikaciju za carpooling, dogovorila sam prijevoz koji samostalno može biti predmetom kratke priče, budući da je bio izuzetno zanimljivo i podosta produhovljeno iskustvo.
Tek pošto smo krenuli s Trešnjevke na četverosatnu vožnju rutom 442, uvidjeli smo da se svi nekako poznajemo. Budući da se ništa ne događa slučajno, već zbog energetskih polja, to je već bilo od značaja. Lijepa glumica/yoga teacherica i ja smo na zadnjem sjedištu raspredale o velikim sitnicama koje život znače, a kako je to jedna jako pozitivna i svjesna osoba s bogatim životnim iskustvom, taj chick-chat je bio sve samo ne uobičajen i zamorno isprazan. Naš treći suputnik, dječji odgajatelj, također je yogin, kao i njegova djevojka kojoj ide u Beograd. Ja sam samo student prava, sa svim mukama i bukama koje taj odabir nosi, ali sam također i zaljubljenik u zdravi život i rad na sebi, čemu prvenstveno pristupam kroz (u)poznavanje sebe. Isto tako, solidno sam upoznata i s filozofijom yoge. Zbog navedenoga, nas troje smo itekako imali o čemu pričati, openminded and openhearted. Vozač je ispočetka bio šutljiv, osim što bi povremeno smotao i zapalio cigaretu, potom tajanstveno nestajući u oblačku dima. U toku puta, saznali smo da ženi u Beograd nosi sofu koja joj je potrebna za posao. Jedno je vodilo drugome pa tako mi saznasmo da su i naš vozač i njegova žena psihoterapeuti – on u Zagrebu, ona u Beogradu. Ukratko, s bluesom u pozadini, četiri smo sata pretresali teme svijesti i podsvijesti, gaštalt psihoterapije, konstelacija i psihoanalize; zatim smo diskutirali o realnosti i percepcijama i projekcijama, te, najvažnije, o energiji.
Zašto tvrdim da mi je ta vožnja, odnosno taj razgovor, iskustvo od iznimne važnosti? Zato što sam još jednom, u slučajnom razgovoru sa slučajnim sugovornicima (od kojih su neki profesionalci u polju), dobila potvrdu o važnosti energije. Naime, realnost je potpuno neutralna kategorija, koja utječe na naše živote samo posredstvom naših perspektiva, kao posljedica naših unutarnjih kretanja. Ovi potonji, pak, ovise o energiji. Tako je u konačnici energija uma i duha ono što valorizira ili devalorizira stvarnost. Stoga… jedna altruistična: energizirajmo si umove i duhove, i energizirat ćemo si svijet!
Stigli smo u Beograd oko osam sati, dočekao me prijatelj i otišli smo se naći s T. koji me čekao u restoranu Kuhinja, što je neminovno vodilo – Karađorđevoj šnicli! Osim toga, naručili smo još i nekakav disko od jela: piletinu sa sirom, pršutom i gljivama u umaku kojeg je stvarno grijeh ostaviti ma i kap na tanjurima pa smo ih počistili lepinjama. Sve smo zalili pivom, netko više, netko manje, te slobodno zaključujem da me Beograd dočekao kako sam to od njega i očekivala. Umorni, najedeni i sretni, otišli smo spavati jedva čekajući doručak! Barem ja.
Jutro je bilo vedro, prohladno i obavijeno mirisom grijanja na ugljen. Poseban je to miris koji ispunjava čitav zrak i ulazi u sve pore, a u tako sunčanim jesensko-zimskim jutrima doseže svoju puninu. To je miris Beograda. Kako je T. morao kratko nešto obaviti, iskoristila sam slobodno vrijeme za svoj ritualčić i otišla potražiti neku ugodnu kafeterijicu da popijem prvu kavu ovog boravka u Beogradu. Tome doista pristupam ozbiljno, ali budući da u Beogradu nema straha što se tiče kulture ispijanja kave, sjela sam u izlog prvog ponuđenog kafića na Bulevaru kralja Aleksandra i s guštom popila cappuccino uz cijeđeni sok od grejpa i naranče. Taman sam dovoljno uživala u samoći kad je T. došao po mene da idemo na doručak.
Odvezli smo se na Sava Novu, u jedan od niza restobarova iz kojih puca pogled na rijeku i splavove. Izbor je nasumično pao na Toro Latin GastroBar i tamo smo doručkovali nešto što je u meni normalnim okolnostima ručak, pa ću stoga taj obrok nazvati brunch. Naručili smo piletinu iz achiote marinade s kojom dolazi pekarski krumpir s ružmarinom, piletinu u curry umaku s prženim krumpirićima s parmezanom i uljem od tartufa, i još malo umaka od tartufa i svježeg sira. Dobili smo grickalice za predjelo. I energiju za dan uživanja koji nam je predstojio.
Nakon post-objedovne šetnje uz Savu, krenusmo put Knez Mihajlove, na špicu. Ulica je živa, prepuna zvukova i mirisa, kafića, događanja, umjetnika. Na više mjesta nalaze se izložene slike na platnu, a atmosferu upotpunjuju zvuci instrumenata uličnih svirača. Gotovo cijela ulica ima svoju glazbenu podlogu, što energičnu, što zavodljivu, što smirujuću, ali redovito klasičnu. Toga jutra na nekoliko su pozicija djevojčice svirale violine i to radile maestralno, ako smijem primijetiti. Doista je dojmljiv prizor ležerno odjevena osnovnoškolka dok vrhunski reproducira neke od najpoznatijih komada klasike. Poneke od njih su imale i zvučne efekte čime su posebno oduzimale dah prolaznicima. Međutim, ako smijem još nešto primijetiti, ima i neke jeze u tom prizoru: mali čovjek s kikicama uz (pre)ozbiljan soundtrack. Vjerojatno na taj subjektivni aspekt čitave scene utječe moj vječni flert s horor pričama. No filmske i književne sklonosti na stranu, postoji lice Beograda koje je tužno. To je jedna velebna metropola, u punom smislu te riječi. Ali kao da usporava, dok vrijeme leti. Oko mene impozantna zdanja, bogata povijest, ponosni duh monarhije… a u podnožju, na ulicama, gusto naseljena bijeda. Za dobru kvalitetu života tamo su potrebna pozamašna primanja koja prosječan Beograđanin nema, što se osjeća na svakom kutku čim se malo zađe s Knez Mihajlove. Dođe to kao podsjetnik na sve što je Beograd mogao biti, a što ipak nije. I nisu tome obični ljudi krivi. No, to su neke druge sfere, dijametralno suprotne onima kojima sam se odlučila prepustiti toga sretnog, hedonističkog vikenda.
Kao logičan nastavak šetališta Mihajlova dolazi, naravno, veličanstveni Kalemegdan s kojeg Pobednik uživa u pogledu na ušće Save u Dunav i bdije nad cijelim gradom. Pobednik je 14 metara visok simbol oslobođenja Srbije od Turaka, kojeg je za tu prigodu 1928. godine isklesao najveći i genijalni Ivan Meštrović. Osim Pobednika, Kalemegdanom dominira i Beogradska tvrđava, a čitav kompleks je najveći park Beograda. Predivno je brdo taj Kalemegdan, ali nijednim škljocajem objektiva nažalost se ne može obuhvatiti njegova monumentalnost. Spoznala sam to već ranije tako da ovog puta nisam ni gubila trenutke na to već upila svaku zraku Sunca, i detaljno pogledala izložbu koja prikazuje prizore diljem rute Transsibirske željeznice (već na bucket listi za bližu budućnost).
Kako je dan odmicao, bivao je sve ljepši i sunčaniji pa smo pošli na Zemunski kej malo prošetati i uz Dunav, te pojesti riblju ćorbu u nekom od lokalčića na Keju. Tako smo sjeli u Šaran, gdje su svirali tamburaši, a i nama je u čašama zasviralo 8 tamburaša, bijelo vino vinarije Zvonko Bogdan, s prekrasnim voćnim aromama, osvježavajuće i pitko u svakoj prigodi. Sve preporuke za Zvonka, koji mi mnogo više odgovara u čaši nego s pozornice. Bila je to elegantna završnica aktivnog popodneva pa smo krenuli doma odmoriti i spremiti se za noćni dio subote.
Posljedica ranog lijeganja je i rano dizanje. Buđenje je tako uslijedilo u osam ujutro. Ali nedjelja u Beogradu je dan koji ne postoji prije podne, osim ako je nastavak subote. Pojeli smo sendvič u Bucka zajedno s ekipom kojoj je to bio obrok nakon izlaska, dok je nama bio običan doručak vulgaris. Prošetali Dorćolom, osim pločnika pod nogama osjećajući i starinu, vidjeli kafeterijice koje se bude, svaka više kul od prethodne i sjeli na kraju u vinoteku gdje smo prezalogajili još jednom, čisto da budemo sigurni. A i ruku na srce, svježe pečeni kroasani koji dolaze s Nutellom sa strane (pa se ona maže žličicom u neodređenim količinama) sigurno nisu ponuda koja se odbija. Kroz veliki prozor nas je grijalo sunce, kava je bila savršena, kroasani su bili božanstveni… dan je obećavao.
Popodne nas je čekala svadba i dijelom sam se, iskreno, nadala da će biti tradicionalna srpska, za koje čujem da će biti uvrštene u turističku ponudu u smislu da će Englez moći doći i platiti prisustvo na ‘Svetlaninom i Dejanovom venčanju’ (likovi izmišljeni).
Međutim, zadovoljstvo je bilo i veće kada se ispostavilo da je svadba prava mladenačka, jedna od boljih žurki na kojima sam bila. Ne moram valjda ni spominjati da je menu bio jako zanimljiv i ukusan. Suhomesnata plata s ruskom i francuskom salatom kao predjelo, dva slijeda mesa, preslatka torta i voćni kup. Nisam sigurna jesam li nešto zaboravila, ali sigurna sam da bih rado utvrdila znanje. Hvala mladencima na krasnom provodu i odličnom odabiru benda! And good luck!
Ako bih za ovaj grad morala samo jedno izdvojiti kao značajno, svakako bi to bila hrana. Ali nije stvar samo u vještom kulinarstvu. Moram naglasiti da im je kompletna ugostiteljska ponuda iznimna. Susretljiva, prijateljska, ali i odmjerena usluga, uz posebno kreativnu gastro ponudu. Ta kreativnost je odlika svih sfera tamošnjeg ugostiteljstva. Primjerice, uz njihovu salatu uvijek možete očekivati neki bonus, makar i u obliku diskretnog, ali smionog začina koji će napraviti razliku. Moto jednog od vječno it mjesta u Begešu, Kasine, mudro kaže: Count the memories, not the calories. Prestanak brojanja kalorija obustavlja samozakidanje, obustava samozakidanja vodi punim trbusima, puni trbusi vode sreći, a sreća održava energiju na visokoj razini… sapienti sat, ne mislite li? 😉
Ogroman je grad taj Beograd i, kako je Ivo Andrić rekao, istrgan, prosut, upravo kao da nikad ne postoji, nego vječno nastaje, dograđuje se i oporavlja. S jednog kraja niče i raste, a sa drugog vene i propada. U takvom valjanju gdje nema spokoja i tišine uistinu postoji opasnost da vas taj grad konzumira. Međutim, povremeni izleti u Beograd s moje su strane iskreno preporučeni jer vaša konzumacija njega doista unese svježinu u svakodnevicu i efikasno napuni baterije. A posebno trbuhe.
V.
vebeway 