üBerlin

6. – 9. X. 2016.

Moja inicijacija u berlinerski život bila je u Einstein Kaffeeu na Kurfürstendammu. To me mjesto privuklo visokim stolovima smještenima uz prozor i okrenutima kroza nj. Takav raspored sjedenja istovremeno pruža komfor privatnosti i dobar pogled na ritam ulice, što godi mome analitičkom umu. A osim analitički, moj um je još i pravo balkanski. Čim sam ušla, samouvjereno sam se raskomotila pa stala čekati i pogledavati gdje je kelner. Dvije zaposlenice su mi uzvraćale čekanje i pogledavanje, s očitim odsustvom namjere za poduzimanjem prvog koraka. Par trenutaka je trebalo dok mi sine Selbstbedienung! ilitiga self-service. Manje trenutaka mi je potom trebalo da odem za šank, naručim si ein grosse cappuccino i stignem do druge kulturološke prepreke. Nema kućarinića! I nema vode! Tome je tako jer i korištenje priborom, vodom i inim dodacima također funkcionira po principu samoposluživanja. Pošto sam se izvukla iz te naoko jednostavne, ali zapravo alarmantne situacije, mogla sam se prepustiti upijanju dojmova, aklimatizaciji, kontemplaciji i svemu ostalome što ide uz gušte ispijanja prve kave u novome gradu. Nijemci u Berlinu, za razliku onih u Münchenu, nisu se iskazali odnjegovanom kulturom ispijanja kave, ali zato se mogu, baš kao i oni u Münchenu, itekako pohvaliti kulturom ispijanja piva bilo kad i bilo gdje. Sasvim svakidašnja pojava je obitelj u kojoj roditelji naginju zidarsku u metrou kao ja bocu vode u knjižnici. Jasno da je onda još i učestalija pojava isti prizor sa solo akterima u glavnim ulogama, bili oni mladi ili stari, muškarci ili žene, jednaki ili drugačiji… tamo svi piju pivo i to najčešće u metrou. Zapravo, pivnice i kafane ne odgovaraju onome što kultura piva na prvi pogled podrazumijeva. No, doći ćemo do toga.

Prvi dan proveli smo lutajući i obilazeći znamenitosti od kojih su me posebno razveselila impozantna Brandenburška vrata, izgrađena 1791. godine i originalno nazvana Vratima mira, do kojih vodi glasovita ulica Unter den Linden. Taj prestižni bulevar domaćin je brojnim palačama, muzejima i drugim arhitektonskim ljepotama, te urešen stablima lipa koje obrubljuju pločnike, a po kojima je dobio ime. Od posebnog značaja su veličanstvena zgrada sovjetske (danas ruske) diplomacije koja izaziva strahopoštovanje, nekolicina kafeterijica i slastičarnica američkih brendova (Starbucks, Dunkin Donuts) koje tjeraju u glad i pulsirajuća energija na svakom uglu. Ne smijem propustiti spomenuti i značajan položaj Memorijala holokausta, smještenog sa svojih 2711 stupova u neposrednu blizinu Brandenburških vrata, simbola mira, u sam centar današnjeg Berlina. Nijemci ne bježe od svoje povijesti, već uče i grade na njoj. Ta spoznaja jedan je od trenutaka ovog putovanja koje kategorički ističem kao posebno katarzične. S druge strane Brandenburških vrata, bulevar s obiju strana okružen ogromnim park-šumama, otvara pogled na Siegessäule, 67 metara visoki stup pobjede, iz 1864. dok je Njemačka još bila dio Prusije. Raznolika i nadasve bogata povijest osjeća se na svakom koraku, sveprisutna je, fascinantna i bdije nad gradom. A još jedan primjer isprepletenosti povijesti i sadašnjosti je i Reichstag, odnosno zgrada Bundestaga, građena još u 19. st. i reizgrađena nakon požara 1933., koja danas sa svojom staklenom kupolom čini središnji motiv oko kojeg gravitiraju pravilne moderne konstrukcije, cijele u staklu iza kojeg se odvijaju neki od najmoćnijih procesa svijeta. Sva čarolija nastavlja se i dalje ulicama, trgovima i obalama rijeke Spree.

img-20161007-wa0025

Kako je T., moj dečko i suputnik, već ranije bio u Berlinu, a sa mnom (uz štošta drugo) dijeli i ljubav prema hrani, piću i ostalim životnim radostima, predložio mi je strašan meksički restoran. Međutim, osim dobrih iskustava, nikako se nije mogao sjetiti ostalih pojedinosti pa nam nije preostalo drugo no krenuti u potragu, uz klauzulu mogućeg sjedanja u neki drugi birc po putu, ako nam se svidi. Tu nastupa dio o neočekivano slaboj ponudi pivnica i kafana u centru Berlina. Hodajući tim prekrasnim širokim ulicama, nigdje nismo naišli na neko ugodno, toplo i veselo mjesto na kojem bismo zaključili dnevni dio dana i započeli noćni. Uživali smo u igrama svjetlosti na Berliner Domu i TV tornju na Alexanderplatzu, u sklopu Berliner Lichterfesta, ali i dalje smo bili prazna želuca i suha grla. Povlačeći se potom Oktoberfest ‘podružnicama’, odnosno štandovima s pivom na Alexanderplatzu i ostajući zabezeknuti šupljom atmosferom, odlučili smo otići na sushi. I nismo uopće pogriješili. Nakon malog osvježenja tunom, rižom i soja umakom, prešli smo na nešto konkretnije – meso i pivo, čime smo napunili baterije za daljnje njuškanje noćnim Berlinom.

20161006_210020
Već spomenuti nedostatak pivničkog, kafanskog, pa i klupskog života u tom dijelu Berlina osjetno se mijenja čim se krene istočno. U Friedrichstrasse smo nabasali na reflektore i zeleni tepih, pred ulazom nečega za što sam kasnije shvatila da je Friedrichstadtpalas, prvak među berlinskim kazalištima, koji se jednom godišnje, u veljači, transformira u kino za Berlinale, jedan od najvažnijih svjetskih filmskih festivala. Ne razmišljajući dugo, nastavili smo tim tepihom, te pod reflektorima i pred novinarima ušetali u žižu zbivanja, kao Kim na Instagram. Unutra nas je objeručke dočekalo osoblje domjenka za premijeru spektakla The One Grand Show, ekstremno artističnog i kontroverznog kazališnog komada za čije je kostime zaslužan Jean Paul Gaultier, a svjetlosne efekte dobitnik Emmya Peter Morse. Glavni domaćini bila su dvojica transvestita, po dva metra i sto kilograma utjelovljenja prvoklasne ženstvenosti. Malo smo se podružili, promuvali i osjetili pravi ‘berlinski đir’, onaj avangardni i ekstravagantni. Krenuli smo dalje na još jedno piće, u prvi lokal na koji smo naišli, onakav u kakav sasvim sigurno nikad ne bismo ušli da se nalazi u gradu kojeg smo žitelji. Radi se o španjolskom kafiću/restoranu/klubu imena VIP AM/PM, jeftinih kožnih kaučeva, obiteljske atmosfere i sa crncem DJ-em u centralnoj loži, ravno ispred ‘separea’. Popili smo pivo, odnosno vino, i pošli doma. Traživši stanicu S-Bahna, sasvim slučajno naletismo na Oraninenburger Strasse. To je ulica posebnih doživljaja za ukuse i okuse, koja vrvi dobrom cugom i klopom, i u kojoj se nalazi taj strašan meksički restoran Que Pasa, gdje ćemo sutradan uživati u ručku. Sada smo odlučili otići u hotel, puni dojmova, raznih doživljaja i umornih kapaka. Berlin je svakako opravdao očekivanja već prvog dana i bili smo sretni što nas čeka još takvih!
IMG-20161007-WA0011 (2)
Sutradan je bio skoro pa sunčan dan, stvoren za jutarnju kavu u Monkey Baru na vrhu 25hours Bikini Hotela, s kojeg puca divan pogled na Gedächtniskirche, Budapester Strasse, Zoologische Garten i okolicu. Tome je slijedio odlazak u Istočni Berlin, putevima Zida. Logično, prva postaja bila je Potsdamer Platz. Ključne riječi te lokacije su definitivno arhitektura, simetrija, prostranstvo, visine… Sam Berlinski zid bio je visok 3.6 metara, što je u odnosu na zgrade koje ga danas okružuju, posebno na Potsdamer Platzu, patuljasta dimenzija. Međutim, i dan danas izazivaju tišinu ti podsjetnici od fragmenata Zida, ukrašeni bojama napokon puštenog glasa i polijepljenim žvakama. Misao kojom se bavim već neko vrijeme, a koja je postala opipljiva toga dana popriličan je poziv na mućkanje glavom. Naime, Berlinski zid 28 (riječima: dvadeset i osam) je godina izdvajao Zapadni Berlin u jedan povlašteni sektor pod upravom Saveznika nakon Drugog svjetskog rata. Kada promotrite činjenice, vidite da je dio Zapadnog Berlina zapravo vrlo male površine naspram ostatka grada te da je taj dugotrajan period smješten u veoma blisku prošlost, iako ga mi kroz školsku povijest percipiramo maltene dijelom davnijeg Drugog svjetskog rata. Berlin tada nije bio glavni grad Njemačke, već glavno ratište Hladnog rata. I tako do unazad 27 godina, što je razdoblje skoro jednako dugo onome u kojem je bio podijeljen. Istočni Berlin još uvijek vrišti duhom socijalizma, ponajviše zbog arhitekture koja ga obilježava, ali i zbog ljudi. Tek pošto sam sišla sa S-Bahna susrela sam se s underground scenom, samo što je bila poprilično on the ground. Dva ostarjela momka, koja su u vrijeme pada Zida vjerojatno bili mojih godina, pili su pivo i pušili đoku naslonjeni na zvučnik iz kojeg je treštao techno, izgledajući pritom kao Sid Vicious glavom i bradom. Vrijeme radnje bio je još uvijek bijeli dan. Najprije smo otišli pronaći kultni Berghain, jedan od najboljih i najopskurnijih klubova smješten u velebno zdanje, nekad postrojenje elektrane, danas Meka svih članova techno subkulture i onih koji se tako osjećaju. Samo ću kratko reći da nas ni u pet popodne nije razočarao. Dalje smo krenuli na East Side Gallery, dio Zida koji je danas živuća umjetnina zahvaljujući mnogim grafitima nabijenima značenjem. Dio je ograđen zbog vandalizma zbog onih kojima ništa nije sveto i kojih, dakako, ima svugdje. To baca negativno svjetlo, ali eto, barem možemo reći da je i Berlin baš kao i svi mi ostali. Tu smo malo prošetali, napravili neke fotkice i iščitali snažne poruke, od kojih bih ja posebno istakla rečenicu: ‘Politik ist die Fortsetzung des Krieges mit anderen Mitteln’ (politika je nastavak rata drugim sredstvima). Također, znakovito je da ni taj dio Berlina ne zaostaje s građevinskim pothvatima i još jednom potvrđuje snagu Njemačke da se iz pada digne, popravi krunu i nastavi. You go, Dojčland!

Die nächste Station nam je bio klub Watergate preko mosta Oberbaum (s kojeg pucaju prelijepi pogledi) i rođendan Olivera Koletzkog, a.k.a. naš plan za tu večer. Okolica Watergatea ne oskudijeva mjestima za zagrijavanje tako da smo skoknuli do hotela, nabavili Oliveru čokoladu i krenuli u izlazak. Gdje god krenuli u tom kvartu, nećete pogriješiti. Pregršt je kafića, restorana brze i malo sporije hrane, trafika i svega ostaloga što vam treba za dobar provod. Oko ponoći smo ušli u klub, prošli klasično ocjenjivanje jesmo li dovoljno kul, dobili upozorenja o zabrani snimanja i odlično se zabavili. Obzirom da smo mi i više nego dovoljno kul, koju fotkicu smo i uspjeli opaliti. A budući da je Oliver znao cijeniti čokoladu, još smo imali i ‘friends’ tretman. Sve u svemu, Berlin Nachtleben je sve ono što ste o njemu čuli, a i mnogo više!

img-20161008-wa0002

Trećeg dana naše berlinske avanture odlučili smo otići do Kreuzberga u potragu za najboljim kebabom svemira, imena Mustafa’s Gemüse Kebap. E, ekipa, bili smo upoznati s upozorenjima o beskonačnim redovima za taj kebab, ali ništa me nije moglo pripremiti na red od 100 ljudi (brojili smo) ispred nas, koji svi čekaju kebab iz kućice veličine dva za dva. Taj kebab mora da je stvarno najbolji u svemiru, ali na kraju smo pojeli currywurst na štandu pokraj (odličan) i kebab u ulici pokraj (dobar), te krenuli još malo lunjati. Dolunjali smo tako natrag do Checkpoint Charlieja, nekad zloglasnog, danas samo glasnog (bivšeg) graničnog prijelaza između Istočnog i Zapadnog Berlina. Bilo je vrijeme za potražiti neko cozy and fuzzy mjestašce za malo rezimirajuće prokrastinacije pa smo tako vrludali kvartom i naišli na Drive – Volkswagen Group Forum, galeriju automobila, odnosno mjesto za ideje i inspirativne diskusije. Ja nisam nešto od mehaničkih ideja, ali itekako sam njima inspirirana. Moto Drivea je fascinacija mobilnošću jer nas moć mobilnosti sve pokreće. Neki bi rekli da je automobilska industrija samo hrpa sjajnog lima i nabrijanih motora, ali to je mnogo više – čitava jedna kultura. Kultura na kotačima, koja jednako slavi samo putovanje, kao i odredište. Nakon svega viđenog i rečenog, mogu samo još jednom ustvrditi da je Berlin doista stalno u pokretu, da je njegovo odredište njegovo putovanje i da je to tajna njegova uspjeha. Što se mene tiče, moja je to inspiracija.

Prigodno, večerali smo u Vapianu čiji je dobro poznati moto ‘Chi va piano, va sano e va lontano’. U slobodnom prijevodu: pomalo, ali sigurno. Pridružio nam se prijatelj i nakon kraćeg traženja kafića smo, kao već iskusni Berlineri, uzeli piva u nekom Imbissu i sjeli ispod TV tornja na Alexanderplatzu, na kojem su igrala svjetla dok je nas milovao hladni, ali prijateljski, dah grada.

20161007_125244

Citirat ću JFK-a kada kažem da je Berlin grad slobodnih ljudi. Ali dodat ću još i da je to grad primjer. Primjer življenja namjesto pukog preživljavanja. Život Berlina kakvog danas poznajemo u bliskoj nam je prošlosti zaustavljen na skoro tri desetljeća. No sposobnost te zemlje, ovog grada, da se izdigne kao feniks iz plamena i da radom i tolerancijom gradi na svojoj povijesti svoju budućnost, a pritom uvijek diže glavu i gleda naprijed, danas mu zasluženo daje pravo da ga se može smatrati istinskim centrom čitave Europe i gradilištem onoga što želimo da ona bude.
IMG_20161009_142800

V.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s